Pitao me nedavno jedan moj poznanik, koji je iz meni naobjašnjivih razloga dio lokalne somborske vlasti, zašto uvijek moram skretati pozornost na ružne stvari, na ono što je problem, što je obećano, a nije urađeno, što nikada nije ni bilo obećano, a trebalo je davno biti urađeno i na još mnogo toga, što bi trebalo, a nije. Na sve to moj odgovor je jednostavan: pa upravo to i jest zadaća novinara. Ukazivati na probleme, prozivati one kojima je u opisu posla rad na rješavanju tih problema. Ali čini mi se da smo mi novinari u posljednje vrijema na to zaboravili i, što je još gore, da smo naviknuli one druge da pitanja ne postavljamo, odgovore ne tražimo. Da smo naviknuli one druge da je normalno da i na ona rijetka postavljena pitanja ostanu nijemi, ili u prijevodu: bez odgovora. Da to funkcionira tako uvjerila se i novinarka naše redakcije, koja je uporno, ali bezuspješno, pokušavala doznati od aktera lokalne vlasti kada će na dnevnom redu gradske skupštine biti prijedlog odluke o mreži vrtića i osnovnih škola (što je, podsjetimo, jedan od preduvjeta otvorenja Hrvatskog obrazovno-odgojnog centra u Subotici). Usprkos obećanju, za što imamo i pisani trag, odgovor nismo dobili. I ako ćemo iskreno, tome smo se i nadali. Poučeni vlastitim iskustvom. Ali, usprkos tome, pokušavat ćemo i dalje. Pitati. Ne samo ovoga puta već uvijek kada procijenimo da naši čitatelji i javnost imaju pravo znati. I još ću samo rečenicu-dvije o ovome. Bez odgovora je naša novinarka ostala na drugim vratima na koje je pokucala, a to je Savez vojvođanskih Mađara. Iako bi se nekako prirodno očekivalo da jedna manjinska stranka da potporu naporima druge nacionalne zajednice glede ostvarivanja zagarantiranih prava ili danih obećanja, to izgleda tako ne funkcionira.
I da ne bude samo o onim ružnim stvarima, pa još na početku godine, dat ću ovdje prostora i onim drugačijim temama i pričama. Jedna lijepa priča svakako jest pokretanje Topoteke – Baština Hrvata u Srbiji. Značajan je to (is)korak. Ne samo zbog čuvanja i prezentiranja svega onoga što čini identitetsku sastavnicu hrvatskog naroda na ovim prostorima. Ne samo zbog toga što će sve prikupljeno biti i dostupno (na jedan klik) već i zbog toga što suradnik Topoteke može biti svako tko ima želje zaroniti u povijest svoje obitelji, svoga sela ili grada. I to bih istaknula kao bitnu značajku ove topoteke – pokretanje ljudi koji će dati svoj osobni prinos jednoj velikoj, značajnoj priči. I što će i sami biti dio toga. 
Z. V.