Sve dobre vlasti sliče jedna drugoj, a svaka loša razlikuje se po stupnju vlastite gluposti, bahatosti, korumpiranosti, nestručnosti, lopovluka i sebeljublja. Kako aktualna vlast – i to na svim razinama – ne liči ni na što ona se, dakle, od ostalih razlikuje u stupnjevima. Ali, čak i u tako jakoj konkurenciji, lokalna vlast u Subotici od ostalih u ovoj državi izdvaja se u nečemu što je stavlja uz bok onoj prijestolničkoj: u stupnju destruktivnosti. Ništa za aktualnu lokalnu vlast, imamo o tome nedavna iskustva, ne znače zakonske obaveze isticanja građevinskih ploča u najužoj jezgri grada kao što joj ništa ne znači, to je još svježije, ni odluka Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture da se u Ulici braće Radića ne smiju rušiti kuće.
Ipak, ono po čemu će ova lokalna vlast – ako jednog lijepog dana, nedajbože, padne – ostati upamćena u odnosu na sve ostale destruktivne joj sestrice jest kategorija koja se, u nedostatku boljih, za sada u užestručnoj terminologiji ekoloških pokreta naziva – drvocid. Podulja je lista svježe smaknutih stabala koja su nekome smetala za ostvarenje svojih betonskih snova ili pak nekih drugih vrućih ciljeva: od onih gelegunja na Somborskom putu, preko onih u Ulici Sándora Petőfija ili pak kod Zoološkog vrta na Paliću, pa do 200 metara topola kod vinarije Petra, također na Paliću. Posljednji u nizu takvih »incidenata« dogodio se nedavno, vjerojatno prošloga tjedna, kada su na Trgu Republike, u blizini spomenika Risaru, posječena dva stabla gelegunje.
Kako građani nisu obaviješteni o tome tko je to uradio, zašto i ima li uopće plana za njihovo nadomještanje istima ne preostaje ništa drugo do li da o tim pitanjima samo nagađaju moguće odgovore.
Običan građanin, kada se živ iščudi ovoj gluposti i bahatosti, može pomisliti, recimo, da su to iz nepoznatih razloga učinili djelatnici Javnog komunalnog poduzeća Čistoća i zelenilo prilikom nedavnog orezivanja stabala u centru grada. Ali, ma kako zvučalo fantastično (mašta je ipak samo stvar individualnog ograničenja), običan građanin, poučen nedavnim iskustvima, može pomisliti i to da je netko pikirao taj dio Trga Republike za ostvarenje svojih građevinskih snova (snovi su, kao i mašta, samo pitanje individualnog ograničenja). Kako je za ovakvu vrstu tekstova realnost ipak poželjniji saveznik od fikcije, zadržat ćemo se samo na onom što se golim okom, i to iz daleka, vidi: čovjeci s pilom iza sebe su ostavili dva posječena panja kao tužne svjedoke nasilno prerezanih života. Ljudi s dužim pamćenjem nekih boljih običaja sjetit će se da su se u sličnim prilikama panjevi vadili i zatrpavali kako bi se na mjestu starog moglo zasaditi novo drvo. Sada, međutim, vidjeli smo to i na ranije opisanoj listi drvocida, takvo što niti je poznato niti je »in«.
No, kada već nemamo službenog objašnjenja tko je i zašto posjekao dva života gelegunje u najužem središtu grada, neka nam bude dopušteno bar isto toliko prijedloga u cilju saniranja neplanirane štete. Prvi se tiče poziva lokalnim muralistima da na panjeve, po vlastitoj volji, iscrtaju likove čelnika lokalne samouprave ili onih iz komunalne policije kako bi umorni građani imali osjećaj olakšanja kada na njih sjednu. Drugi se odnosi izravno na lokalnu samoupravu: umjesto papagaja koje sporadično koriste da bi građanima objasnili kako su drva posječena zato što su stabla bila bolesna, bolje da za održavanje istih uposle djetliće. Em će biti efikasniji, em korisniji, em im je glas dok rade daleko ugodniji, razumljiviji i smisleniji. Kazna za njihovo držanje je 150.000 dinara, što je i tako mnogo manja šteta nego čovjeci s pilama. Zbog kojih kasnije nastupa skuplji zbor – onih sa šarenijim perjem.
Z. R.