Kaže Poslanica Hebrejima: »Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima po prorocima; konačno, u ove dane, progovori nama u Sinu« (Heb 1,1). Nema snažnije i jasnije Božje poruke kroz cijelu povijest od one koju je poslao po svome Sinu. Ali, možda to i ne bi bilo toliko neobično da ta poruka ne započinje Sinovljevim rođenjem, i to u štali. Sin Svevišnjega dolazi k ljudima u liku novorođenčeta. Bilo je to teško shvatiti i prihvatiti i nekad i sad. Ali, već smo spominjali: Bog djeluje izvan ljudskih okvira, neočekivano i neobično za ljudska poimanja. I Božić je jedan od najneočekivanijih i najneobičnijih Božjih zahvata u povijesti čovječanstva, iako najavljivan i naviještan. Upravo u toj neočekivanosti i neobičnosti Božjega zahvata u ljudsku povijest krije se snaga njegove poruke za ljude.
Očekivani u neočekivanom
Očekivali su Izraelci Mesiju, poznata su njima bila proročka najavljivanja. Svaka se generacija nadala da će to biti za njihova života. Međutim, očekivali su da će on doći s velikom moći i slavom, kako priliči Mesiji koji dolazi s nebesa. Slika novorođenčeta u jaslama nikako se nije uklapala u ta očekivanja. Isto tako se ni Mesijino djelovanje, kakvim su ga oni zamišljali, nije poklapalo s onim kako je Isus djelovao za vrijeme svoga javnoga nastupa. Umjesto moći on donosi ljubav, toliko veliku da dolazi u vidu djetešca. Ljubav i jeste moć, samo ljudi, opterećeni ovozemaljskim vrstama moći i nadmoći nad drugima, nisu tada, kao ni danas, spoznali tu moć koju je Isus donio rodivši se u betlehemskoj štalici. On ne dolazi ni u kakvoj slavi, jer ne želi za ljude ostati dalek, pristupačan samo odabranim krugovima, želi svima doći blizu. Zato su prvi njegovi posjetitelji pastiri, a kasnije, za vrijeme svoga javnoga djelovanja, okuplja oko sebe skromne ljude, odbačene, grješne. To su mu predbacivali i koristili kao dokaz protiv tvrdnje da je on od Boga poslani Mesija. Međutim, ne posjećuju ga samo pastiri, nego i kraljevi, potvrđujući da je on jednako poslan i najnižim i najvišim slojevima društva, svim ljudima, jer za Boga nema visokih i niskih slojeva među ljudima, nema uglednih i neuglednih, za njega smo svi jednaki, potrebni otkupljenja, pa se njegov Sin za sve jednako rodio u štali.
Štala, neugledna i nedostojna rođenja jednoga Mesije, po Božjem planu bila je idealno mjestu, jer je u nju mogao doći svatko pokloniti se novorođenome Kralju; sva bi druga mjesta Novorođenoga učinila bliskim samo nekima. Tako Božji Sin na najskromniji način dolazi među ljude, te u liku djetešca pokazuje veličinu Božje ljubavi i milosrđa za svakoga čovjeka, bio on pastir ili kralj. Sve što se u ljudskim očima čini paradoksalno i za Boga nedostojno, savršeno se uklapa u Božji naum spasenja i otkriva bezgraničnost njegovog milosrđa. Upravo to od Božića čini najradosniji blagdan, jer kao što jedan dječji igrokaz kaže: »Noćas je ljubav na zemlju došla, / Bog je postao dijete…«. Onaj koji nadilazi svijet, utjelovljuje se i dolazi među ljude kao svaki običan čovjek.
Božić s Bogom
Božić je blagdan ljubavi, znamo reći. Kakve ljubavi? Božje ljubavi za čovjeka, ali ljubav koju on donosi među ljude svojim rođenjem u štali treba mijenjati sve one koji s njom dođu u kontakt, a to smo mi, nitko drugi. Stoga ljepota i toplina Božića nije u svemu onome što smo mi naučili da je Božić i tako ga posvetovnjačili i ogolili od njegove biti i smisla koji mu je Bog dao. Ljubav koja je na svijet došla u liku djeteta Isusa treba dirnuti naša srca, treba u njih donijeti svjetlost i toplinu. Toplina je novorođeni Krist, a ne ukrasi i lampice, ne pokloni i filmovi. Zato se radovati Božiću treba zbog iskazane Božje ljubavi i dobrote, te dopustiti da se ona rodi u našim srcima. To ćemo moći samo neopterećeni sporednim stvarima, ako Krista stavimo u središte blagdana kojega proslavljamo.
Svojim rođenjem u štalici Bog poziva čovjeka da mu priđe bliže, da u susretu s njim osjeti tu istinsku radost koja od njega potječe, da u tome susretu postane čovjek po Božjim parametrima, da se prepusti njegovoj ljubavi i djelovanju, neočekivanom i za nas ljude neobičnom, da ljubav koju primi u tome susretu širi dalje. U svemu tome treba tražiti smisao Božića, a onom izvanjskom, što nam je bio prioritet, ne dopustiti da zasjeni rođenje Boga.
Nemojmo slaviti Božić bez Isusa. Dopustimo mu da se rodi i u našem srcu.
