Bjelinu zavijanih putova na bereškim ulicama (i) ove godine su ovom selu zamijenili osjećaji straha i rezigniranosti. Migranti u Beregu i okolici pokušavaju pronaći put dalje, no usput svakodnevno noćivaju u napuštenim bereškim kućama, nerijetko i u šupama i čardacima u nastanjenim domaćinstvima, kradu po seoskim dućanima, a osumnjičeni su i za nedavno obijanje jednoga. Činjenica da je sve ovo »deja vu« za Berešce i ondje patrolirajuće pripadnike snaga reda, koji najčešće nijemo promatraju ovu situaciju, ne umanjuje uznemirenje stanovnika ovog mjesta. Oni, štoviše, bivaju rigorozno testirani na alkohol u krvi na seoskim putovima, promatrajući u nevjerici kako nikakve kontrole nema u kretanju stranaca iz dalekih zemalja. Pomišljaju Berešci da su oni sami prijetnja za sigurnost u vlastitom selu, umjesto da se isputuje koliko je ono sigurno tijekom dugotrajnoga boravka u njemu desetaka pješaka s naprtnjačama na leđima i mobitelima u rukama. 
Berešci znaju da se među njima nalaze i oni koji migrante baš i upućuju na prazne kuće s razbijenim prozorima. Čude se, jer su mjeseci bili potrebni da policija prepozna da se nešto događa, pa je tek prošloga tjedna, konačno, na prepad napunila dvije marice migranata i odvezla ih ka jugu. Čude se, ponajviše, jer su na televiziji za koju smatraju da je posljednji tračak nade za istinitim informiranjem u Srbiji, nazvani ksenofobima. Čude se, jer znaju da migrante nikada nisu povrijedili i da su prema njima godinama, kako je to popularno reći, tolerantni. Treba li njihovo čuđenje prerasti u otvoreni javni prosvjed kada pročitaju da je 18. prosinca, na Dan migranata, Komesarijat za izbjeglice priopćio da Srbija prema migrantima »postupa ozbiljno, organizirano i humano, maksimalno se trudeći zadovoljiti standarde u područjima prihvaćanja, skrbi, smještaja, pravne, socijalne i zdravstvene zaštite migranata koji se nalaze na njihovu teritoriju«?
Bjelinu zavijanih seoskih putova na bereškim ulicama (i) ove godine zamijenila je briga onih koji žele zakupiti nešto od ponuđenih par stotina hektara državnih poljoprivrednih parcela. Nije mali strah da će i ovoga puta, u prostoriji za dražbe, od skupine bereških mladih poljoprivrednika brojnija biti skupina nepoznatih ljudi pridošlih pozamašnim automobilima, za koje je već viđen zakup najkvalitetnijih parcela, za koje će oni, u međusobnom dogovoru, ponuditi nedostižne sume. Mladi, i malo stariji bereški poljoprivrednici, među kojima je većina onih koji dugo zakupljuju iste parcele, pognut će i ove godine glavu i pitati se, u zoru božićnoga dana: »Što još uvijek radim ovdje?«. 
Marko Tucakov