Ova fotografija je snimljena u Sonti kasnih pedesetih godina XX. stoljeća. Na fotografiji su nama s lijeve na desnu Mata Miličić (r. 1939.), Anala Lukić (r. ?) i Stipan Silađev (1939. – 1982). Snimljeni su jednog nedjeljnog, jesenskog prijepodneva nakon završene filmske matineje ispred tadašnjeg sonćanskog kina. Iza njih se vidi ulica Treći sokak. Poslije Drugoga svjetskoga rata se zvala Ivo Lola Ribar. Devedesetih godina je promijenila ime i danas nosi ime Jovan Jovanović Zmaj. Ovo je bila ulica žila kucavica, baš kao što je i danas. Ona je spajala i spaja sjever i jugozapad Bačke.
Sada je ulica potpuno neprepoznatljiva, jer su kuće dijelom rušene, pa zidane opekama. Ovdje su još kuće nabijače, većinom pokrivene trskom. Na sreću, postoji živi svjedok, Joza Vidaković, zvani Nuna ribar (r. 1942.), koji je prepoznao sve ove kuće. Razumljivo, jer se u ovoj ulici rodio, proživio i danas tu živi. Nama s desna na lijevo prva kuća je Mesina, a kasnije Buvina, druga je Šušina (Mutanova), treća Tacina, četvrta Rikertova, peta Bandina, šesta Nunina i sedma, posljednja vidljiva u nizu, Locina. Ispred kuća nije bilo trotoara u današnjem smislu nego su bile poredane opeke (patos) ili na rijetko razmještene, pa su se cimale i u vrijeme kišnih dana špricale na sve strane, te su prolaznici često bili pošpricani blatom. Izgrađenih putova također nije bilo, kako i svjedoči fotografija. Neki mještani su u takva vremena posložili kukuruzovinu ili slamu da bi mogli prijeći kod susjeda. Vidimo da je iza snimljenih osoba velika baruština u koju su nekada zapadali konji sa zaprežnim kolima. Zanimljivo je da na sokaku nema niti jednog drveta. Nije ni moglo biti, jer su sokakom prolazile krave u čorde, koje je tjerao čuvar, čordaš, kao i čopori ovaca s kerovima pulinima i čuvarom čobanom. Tu su prolazili i čopori svinja sa svinjarom, kao i jata gusaka i pataka. Na sokaku nije mogla opstati niti jedna travka, ni drvo.
Mata i Stipan s fotografije su se uslikali sa svojom prijateljicom lijepom Analom. Njih dvojica su bili kinoaparateri. Bili su državni uposlenici u kinu. Mata vrlo rado priča o danima provedenim na radnome mjestu. Imali su Distributerski, pismeni rokovnik tranzicije u kojega su bilježili sve podatke o filmovima, jer su u Sontu dolazili novi filmovi svakoga tjedna. Vrlo brzo, nakon što su bili prikazivani u Beogradu i Novom Sadu, dolazili su i u Sontu, i to vlakovima. Nekada, kada su bile prekoredne projekcije, naši kinoaparateri su biciklom išli u Apatin i tako donosili filmove. Svaki dan je bila filmska projekcija, a subotom dječja u 15 sati. Nedjeljom je bilo tri predstave: u 10, 17 i u 19 sati. U kino se dolazilo s veseljem. Skoro uvijek je bio pun, a naročito zimi kada nije bilo posla na njivama. Djeca su najčešće od roditelja dobijala jaje za ulaznicu. Jaje se prodavalo sladoledžiji Jozi i ulaznica je bila osigurana. Pred predstavu kinoaparateri su puštali u mikrofon popularne melodije. Razglas je bio poprilično jak, te je cijelo selo uživalo u aktualnoj muzici. Osobno se sjećam mase ljudi ispred kina. U zraku se osjećala euforija i željno iščekivanje predstave. Posjetitelji su ispred kina ljuskali sjeme cuncukreta i bundeva. Kontrolor karata je zabranjivao unošenje sjemenki u salu. Nije baš mnogo uspijevao u tome. Sonćani su obožavali kino, a zvali su ga kina. »Oćemo li k večeri u kinu?«, često se moglo čuti. Posjetitelji kina su bili svih uzrasta, kako se to kaže, od sedam do sedamdeset sedam. Sala je skoro uvijek bila ispunjena do posljednjeg mjesta, jer je i stanovnika bilo blizu sedam tisuća.
Odavno nema naše kine. Srušena je zgrada zbog oronulosti. Tu je lijepi, skladni pravoslavni hram, a kino predstave se izvode u velikoj dvorani Doma kulture, opremljenoj na suvremeni način. Ni Trećega sokaka više nema ovakvog kao na fotografiji koja je podsjetnik na neka stara vremena.
Ruža Silađev