U ozračju jubilarnog Matičina Foruma manjina 29. je studenoga otvorena izložba fotografija, zajedničkog projekta Hrvatske matice iseljenika i Društva podunavskih i vojvođanskih Hrvata, Salaši kroz godinu fotografa, suradnika Hrvatske riječi Ivana Horvata. Na četrnaest panela objektivom su ovjekovječeni objekti ruralne arhitekture u okolici Lemeša (Svetozar Miletić) i Sombora u različita godišnja doba. Zvučnu kulisu događanju dala su dva mlada člana društva iz Zagreba Ivan Goran Kovačić, svirajući Bunjevačko kolo na bisernici i bugariji.
Sadržaj postava i govornike te nažalost odsutnog kolekcionara i čuvara prošlosti, autora fotografija Horvata predstavila je rukovoditeljica Odjela za kulturu mr. sc. Snježana Jurišić. 
»Prave fotografije nastaju same. Vidiš moment i to uhvatiš.« 
Kazala je usto kako je fotografija kao medij vrlo interesantna budući da istovremeno bilježi zaustavljeni trenutak vremena te je u tom smislu dokumentarna, a s druge strane sadrži i dodir umjetnika koji traži najbolji trenutak, poziciju, svjetlost, boje…
Prisutnim sudionicima Foruma pristiglim iz Srbije, Makedonije, Slovačke, Mađarske, Rumunjske, Crne Gore i Hrvatske i gostima obratio se predsjednik zagrebačkog Društva podunavskih i vojvođanskih Hrvata Antun Vujević, a potom je Ines Vujević pročitala pjesmu prerano preminuloga hrvatskog svećenika Alekse Kokića Salaš u snigu. Etnologinja prof. dr. Milana Černelić, koja je značajni dio istraživačkog rada posvetila upravo Bunjevcima, govorila je o značaju salaša. Marija Zaić Kubatović pričala je o okolnostima nastanka fotografija prisjetivši se svoga djetinjstva, običaja obilaska betlemara koji je njegovan kako bi i salašarska djeca mogla doživjeti Božić. Kubatović je spomenula i izložene fotografije salaša koje je dokumentirala obitelj Matarić. Izložbu je otvorio zamjenik ravnatelja Matice dr. sc. Ivan Tepeš, a zvuci tamburice pratili su posjetitelje od fotografije do fotografije, od salaša do salaša, onog Lajče i Stipana Vujovića u jesen, Marka Cipoke pa do A. Kopilovića u Lemešu zimi, pa do »lita«.
Ono što se najljepše i najbolje, i o salašima i o ljudima, moglo reći sažeo je jednom sjajnom mišlju dipl. arh. Josip Parčetić kazavši: »Salaš i čovjek se zajedno rađaju, zajedno žive, uzajamno se dopunjuju i na kraju zajedno umiru. Salaš je u rukama čovjeka izvajan od sunca, zemlje, vode, drveta, trske i vapna«. Mogli su je pročitati svi koji su nazočili ovoj izložbi, i ponijeti sa sobom, kao dobri gospodari i čuvari baštine, kući.
Tekst: Diana Šimurina-Šoufek / Fotografije: Snježana Radoš