Subotička biskupija je od ove jeseni bogatija za još jednoga đakona. Polaganjem ruku nadbiskupa mons. Đure Hranića za đakona je zaređen Tomislav Vojnić Mijatov, sin Tome i Kate rođene Stantić. Tomislav je rođen 25. listopada 1995. godine u Subotici, a dolazi iz župe Presvotog Srca Isusova iz Tavankuta. 
Možeš li predstaviti sebe i svoju obitelj?
Dolazim iz višečlane obitelji, gdje nas je sedmero braće i sestara. Najstarija je sestra Marija, zatim braća Pavle, Martin, David, sestra Bernardica, iza koje sam rođen ja i najmlađa sestra Veronika. Prije nekoliko godina starija braća su se oženila, a sestra se udala i zasnovali su svoje obitelji iz kojih je proizašlo šestero malih nećaka, a ako Bog da uskoro na svijet dolaze još tri mala člana obitelji. Veliko je to bogatstvo i sreća svih nas u obitelji, te smo uvijek Bogu zahvalni što nas preko naših molitvi i zagovora svetaca vodi i čuva naše zajedništvo. Nije uvijek lako živjeti tako veliko zajedništvo, ali nastojimo živjeti ono na što nas Bog poziva te želimo drugima pružiti ponekad krhko, ali lijepo svjedočanstvo bračne i obiteljski ljubavi. 
Osnovnu školu Matija Gubec završio sam u Donjem Tavankutu kao prva generacija koja je svoje školovanje završila na hrvatskom materinskom jeziku, na što sam osobito ponosan. 
Na koji način si osjetio Božji poziv i donio odluku biti svećenikom?
Nakon osnovne škole želio sam najprije upisati Gimnaziju Svetozar Marković u Subotici na hrvatskom jeziku, ali jedna stvar mi nije dala mira. Još kao mali išao sam s obitelji redovito na nedjeljnu svetu misu, bio sam ministrant te nastojao biti dio života župne zajednice. U mojoj podsvijesti bila je misao da želim biti jednog dana svećenik. Nisam je uvijek uzimao za ozbiljno, jer nisam bio dovoljno zreo donositi gotove odluke. Na kraju sedmog razreda ponovno sam počeo ozbiljnije razmišljati što i kako dalje. S jedne strane tu je bila obitelj, školski prijatelji koji nikada nisu mislili da je moja konačna i prava odluka postati svećenik, a s druge strane sam ja koji moram sam odlučiti što je ono što bih želio ili što je ipak u konačnici Božja volja. Moram priznati da nije bilo lako odlučiti se za daljnji korak u životu. Na kraju osmog razreda odlučio sam ipak upisati Biskupijsku klasičnu gimnaziju i sjemenište Paulinum u Subotici, za koju nisam ni znao da postoji, nego tek preko poznanika i župnika. Prvih mjeseci nije bilo lagano živjeti u takvoj sredini, te sam uvijek nastojao komunicirati sa svojim najbližima, župnikom i prijateljima iz osnovne škole. Molitva i rad su bili velika pomoć u sjemenišnom životu. Na kraju četvrte godine, moja odluka nastaviti putem svećeništva nije bila konačna, nego sam pokušao vidjeti sebe na nekom drugom mjestu, drugom životnom pozivu. Međutim, kako se čas o životnoj odluci sve više približavao, tako je u meni više rasla odluka da nastavim putem koji mi je Bog namijenio. Osim moje obitelji, velika podrška bio je i moj župnik Franjo Ivanković, bez čije molitve i pomoći zasigurno ne bi bilo lako na putu kroz sjemenišnu formaciju i konačno ređenja.
Odrastao si u brojnoj katoličkoj obitelji, gdje si dobio prve temelje vjere. Kako danas gledaš na to, je li obitelj imala utjecaja na Tvoju odluku? 
Kršćanske obitelji moraju uvijek biti i ostati prvi temelji vjere svakog njezinog pojedinog člana. Ključna uloga u odgoju vjere jesu roditelji, koji su prvi svjedoci kršćanske vjere, nade i ljubavi. U takvim obiteljima se može i treba oblikovati poziv koji nije samo svećenički, nego i poziv biti najprije dobar otac, majka, brat, sestra. Svećenički poziv nikako nije zasluga niti privilegij nas pojedinaca nego nezasluženi dar Božji, koji obitelj može izmoliti u zajedništvu s cijelom Crkvom. Mogu reći da je moja obitelj bila meni podrška na mom putu prema svećeništvu, ali da je konačna odluka bila na meni koju sam nebrojeno puta preispitao u svojoj savjesti. Obitelj me tijekom moga života u sjemeništu uvijek propitkivala je li to ono što ja želim? Savjest je uvijek progovarala da trebam ići dalje s Kristom. 
Gdje si se školovao i gdje ćeš vršiti svoju đakonsku službu?
Akademske 2014./15.godine upisao sam Katolički bogoslovni fakultet u Đakovu i ušao u Bogoslovno sjemenište. Trenutno na studiju u Đakovu imamo tri bogoslova za Subotičku biskupiju, a do prije koji mjesec svoj studij smo završili Anamarija Kujundžić i ja. Slobodan sam reći da su se u Đakovu školovali mnogi naši svećenici i vjernici laici te da smo u Đakovu vidjeli jednu susretljivost, otvorenost i nadasve prihvaćenost nas bivših i sadašnjih studenata teologije. U srcu Slavonije, u Đakovu osobno sam stekao mnoga lijepa iskustva, prijatelje, poznanstva i znanje koje nosim sa sobom nazad u Subotičku biskupiju. Nakon položenih ispita, diplomirao sam na istoimenom fakultetu na temu: Bioetička dimenzija transplantacije organa. Nakon obrane diplomskog rada, 20. listopada 2019. godine zaređen sam za đakona Subotičke biskupije u Đakovačkoj prvostolnici po polaganju ruku đakovačko-osječkog nadbiskupa i metropolita Đure Hranića. Biskup subotički mons. dr. Ivan Pénzes me šalje kao đakona na službu u župu Snježne Gospe u Horgošu, gdje će mi župnik na praktikumu biti vlč. Ákos Gutási. Za vrijeme đakonske službe bit ću na župi, a jednim dijelom i u Đakovu na šestoj pastoralnoj godini, gdje imamo predavanja o praktičnom radu na župi i s vjernicima. 
Koji su daljnji koraci? 
Nakon đakonske službe slijedi svećeničko ređenje, koje će biti uoči Petrova u subotičkoj katedrali. Ono što slijedi nakon svećeničkog ređenja je mlada misa u mojoj rodnoj župi u Tavankutu, koju ću zajedno slaviti s vjernicima i zahvaliti Bogu na daru života, obitelji i poziva.
Ž. V.