Crkva na kraju liturgijske godine slavi Krista Kralja. Već sam pogled na ovoga kralja kojega slavimo otkriva da njegovo kraljevanje nije slično kraljevanjima ovozemaljskih vladara, jer kao što je i sam rekao, njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta.

Veličina Božje ljubavi

Sam Bog silazi na zemlju da nam u liku čovjeka donese svoje kraljevstvo. Tako nam otkriva da Božje poimanje svijeta i čovjeka nije isto kao ljudsko, pa tako ni njegovo kraljevstvo i njegovo kraljevanje odudara od onoga što čovjek pod tim pojmovima podrazumijeva. Ljudski kraljevi rađaju se na dvorovima, okićeni zlatom i draguljima, a Krist izabire štalu kao mjesto svoga dolaska na svijet. Kraljeve uvijek prate dvorske svite, plemići i uglednici, a Isusa okružuju ribari, siromasi i grješnici, ljudi s ruba društva, koji jednom zemaljskom kralju nikada ne bi imali šanse prići. A najveći paradoks u svemu je što Krist Kralj svega stvorenja na kraju svoga boravka na zemlji, umjesto zlatne, nosi trnovu krunu, te umjesto na prijestolju visi na križu. On koji ima moć nad cijelim svijetom dopušta da ga ljudi ponize i razapnu. Umjesto da mu se klanjaju, oni mu se rugaju, muče ga i pljuju. Svatko bi se mogao zapitati kakav je to kralj? Ako i jest, kakvoga smisla ima što je dopustio da mu se tako nešto desi?
No, cijeli Kristov život, a osobito njegov završetak, izraz su prevelike Božje ljubavi prema čovjeku, kao i njegove želje da bude svakome jednako blizak, i moćniku i ugledniku, jednako kao siromahu i grješniku. Odabrao je skroman život kako bi omogućio svakom čovjeku da mu priđe i s njim se susretne. Vrhunac ljubavi očituje se upravo na križu, kada u očima ljudi, čak i ako su prihvatili da bi mogao biti kakav-takav kralj, on izgleda kao potpuni gubitnik. Po ljudskim mjerilima fijasko, kod Boga trijumf koji omogućuje spasenje cijelom svijetu, pa čak i onima koji su sudjelovali u poniženju Kralja, Božjega Sina koji je došao donijeti nam Božje kraljevstvo.
Iako i danas Isusov život na zemlji izaziva u čovjeku pitanja »kako i zašto?«, ostaje jedino jasno da Bog ne mjeri ljudskom mjerom, na našu sreću, da vrijednosti pred njim nisu iste kao pred ljudima i da njegova ljubav i milosrđe prema čovjeku idu do razapinjana vlastitog Sina. On je došao »potražiti i spasiti izgubljeno« (Lk 19,10), a to je poslanje dovršio prolijevanjem krvi za grješnike, te tako stavio pečat na sve ono što je govorio o Božjoj ljubavi i milosrđu. Takvoga Kralja Crkva slavi posljednje nedjelje u svojoj godini, podsjećajući nas u evanđelju na njegovu žrtvu (usp. Lk 17, 26-37), pozivajući nas da mu se poklonimo, jer on je jedini pred kojim čovjek treba i mora prignuti svoje koljeno.

Treba posjedovati ljubav    

Iako je Bog još prije dvije tisuće godina, dok je njegov Sin hodao zemljom, pokazao kako vrijednosti njegovog kraljevstva nisu iste kao vrijednosti ovozemaljskih kraljevstava, čovjek kao da odbija prihvatiti ovu Božju poruku. Svi se bore za priliku da se poklone nekim ovozemaljskim »kraljevima«, padaju ničice pred ljudima koji su »obični« kao i svi ostali, ali mnogo oholiji i bezobzirniji, te u utrci za bogatstvom i moći uspješniji. Takvi, oni traže sluge i poslušnike. I ljudi se bore da se umile tim vladarima, čak i kada to znači okrenuti leđa Bogu. Trude se i da sami postanu takvi moćnici kojima će se drugi klanjati i težiti da im u svemu udovolje.
No, raspeti Kralj kojega slavimo poručuje s križa da su takve borbe na zemlji besmislene i vode u propast. Moć na zemlji ne znači život u vječnosti, što nam je i sam pokazao tako što svoju moć nije upotrijebio dok je zemljom hodao. Jedina moć koja ima vrijednost je moć ljubavi. Dakle, ljubav je ono što trebamo posjedovati, bez obzira na sva ovozemaljska posjedovanja. Ljubiti i prijatelja i neprijatelja znači biti moćan po Božjim mjerilima, iako po ljudskim to često znači biti gubitnik. No, za posjedovanje takve moći potrebno je slijediti ovoga Kralja na križu, prihvatiti njegove zakone i uvjete, a odbaciti norme koje društvo nameće. Znači često prihvatiti poruge, kao što je on prihvatio, biti odbačen, kao što je on bio, žrtvovati se poput njega čak i kada izgleda besmisleno. Ako tome budemo težili, postat ćemo dio njegova kraljevstva, a snagu ćemo pronaći u njegovom zagrljaju u koji nas s križa poziva. Zato kakve god položaje, pozicije i mogućnosti da nam život donese, neka nam uvijek i u svemu uzor bude Krist.