Svadbe su oduvijek bile najsvečaniji događaji u životu sonćanskih Šokaca. Upravo u ovo doba godine bile su i najčešće, mada ih je bilo u osjetnijem broju i od Tri kralja do početka korizme. Rakije ima, mlado vino je već dobro za piće, advent još nije, idealna prigoda za okupljanje rodbine i bliskih prijatelja na veselje posvećeno nastanku nove obitelji. Fotografija svadbe Sonćana Mate i Ane Butković, rođene Vidaković, snimljena je prije četiri i pol desetljeća. U obiteljskom albumu ju čuva umirovljenica Marija Andrašić. Duge kasnojesenske večeri krati prelistavanjem albuma i prisjećanjem na prošla, njoj tako draga, nikada prežaljena vremena. »Eh, tada nas je bilo odista puno. I što je još bitnije, bilo je puno mladih i djece. Kad mi djeca kažu da sada u našem selu nema ni 2.000 duša, ne mogu vjerovati. U mojim sjećanjima, ali i u mojem srcu, živi ona Sonta s više od 6.000 žitelja. Ostarilo se, slabo me služi i vid, pa i ne idem nikuda, prošećem samo tu do stotinjak metara od kuće. I kadgod izađem, nemam s kim prozboriti koju riječ, ulice su uvijek puste«, kaže baka Marija i pokazuje sliku iz albuma. »Evo, to je naša prava šokačka svadba od prije skoro pola stoljeća. Pokojni suprug imao je tri brata i šest sestara, pa kad okupiš samo najrođenije, bila je to velika svadba. Ovo je fotografija svadbe kćeri od njegove rođene sestre. Naš stariji sin bio je djever, mlađi je tu, ispred mladenaca, među djecom. Snimka je napravljena usput, pri odlasku na vjenčanje. Ova svadba se u cijelosti organizirala po starinskom običaju«, pojašnjava baka Marija. U Sonti je ranije bio običaj da svatovi idu pješice, pa se znala napraviti i dobra kilometraža, ovisno gdje stanuju mladenci i kumovi. Već oko 10 sati prije podne svirci, buklijaš, nekoliko bećara i bećaruša i neizostavna djeca, za koju je svadba bila vrhunski doživljaj, okupili bi se u sali u kojoj će se kasnije sve odvijati. Prvo bi se išlo po starog svata i starosvaticu. Stari svat je po običaju bio ujak od mladoženje, a imao je funkciju drugog kuma. Malo bi se zapjevalo i zaigralo u njihovoj kući, pa bi se pošlo po kuma i kumu, uz isti postupak. Potom bi se odlazilo po mladoženju. S njim bi bila djeveruša, a u kući njegovih roditelja okupila bi se i većina rodbine. Od mladoženje bi se išlo u salu na ručak, kojega bi priredili nevjestini roditelji. Poslije ručka i malo igranja i pjevanja, svatovi, kojih bi sada već bilo u zamjetnom broju, polazili bi po mladu. Na ulasku u kuću mlada bi poljubila svakog svata, a njezine prijateljice, enge, kitile bi svatove, obično grančicom ruzmarina. Plaćalo se i jedno i drugo, to je bilo prvo darivanje. I u kući mladinih roditelja igralo se i pjevalo, a poslije ispraćaja oproštajnom pjesmom pošlo bi se na vjenčanje. Mladu bi do matičnog ureda i do oltara vodio djever, uz mladoženju bi išla djeveruša. Tek nakon crkvenog obreda mlada i mladoženja bi do sale išli u par. »Kadgod pogledam ovu fotografiju, raznježim se. Odmah mi upada u oko koliko je tu djece; odmah pomislim: bilo je tu nas, a bilo je i budućnosti. Eto i u ovoj svadbi bar polovica uzvanika bila su djeca. I valjda je njima bilo najljepše. Na sve su gledali širokim očima, valjda su sami sebi ovako svečano odjeveni izgledali jako važni. Znali su i oni formirati svoje kolo, najčešće unutar kola odraslih, znali su i zapjevati, obično su bili opušteniji od velikog dijela odraslih. Šteta, takvih svadbi u našem selu više nema, a nema ni djece. Više ih je nekada znalo biti u većoj svadbi nego što ih je danas u školi«, s teškim uzdahom završava priču baka Marica. 
I. A.