Momente kada glava radi više nego što je mirnom životu potrebno rješavam tako što zatrpam svoj život aktivnostima. Trudim se izabrati aktivnosti koje me interesiraju, koje ne uključuju obvezno nekog suučesnika, bar ne nekog koga ja moram animirati i aktivnosti koje su jednostavne. Ako ćemo suditi po aktivnostima prethodnog vikenda, glava je odmorila i vrlo je zadovoljna time.
Jedna od ispunjenih aktivnosti se posebno uklapa u moja uvjerenja, potrebe i interesiranja, a posebno u ovu rubriku i tiče se zelenila, preciznije sadnje drveća. Koliko ste drveća zasadili do sada? Ja ni jedno. Ni jedno jedino drvo nisam posadila nikada. Ne računam bor, kog smo poslije jedne Nove godine posadili u dvorište, jer je to bio zajednički pothvat, a i on na žalost nije uspio. Nikako nismo mogli odvojiti se od ambijenta kojim je zračio, pa se ispostavilo da smo ga kasno iznijeli van. Kako bilo, ni jedno drvo do sada nisam posadila i kriva sam, nemam argumente. Ta krivnja me i potaknula i čim sam vidjela poziv na internetu, znala sam da će drvo biti zasađeno.

Moje prvo drvo

Da odmah riješimo zablude: nisam ja posadila veliko drvo nego je tu magija još veća i sada ne znam odakle bih krenula s pričom. Bolje od samog početka. Vijest na koju sam nabasala je zvučala ovako:
Sadnice su stigle!
Počinjemo sa sadnjom u subotu, 16. studenog, od 14 sati.
Obvezno ponijeti gumene čizme.
Svi su dobrodošli!
Mjesto: Goranski rasadnik, Sombor (pored Gradskog bazena)

Dakle, sve je bilo kratko i vrlo jasno. Prvo oduševljenje je saznanje o Goranskom rasadniku pored Gradskog bazena, gdje često prolazim. Druga stvar, čizme imam i treća je da izgovora nema. Više sile i usputna dešavanja su mi svašta nabacili i činilo se da će event pasti u sjenu, ali me je toliko gonila potreba posaditi drvo i svemu sam ostalom rekla ne, sjela na bicikl i pronašla vrata rasadnika.
Goranski rasadnik je baš velik, to mi je bio dojam kada sam prilazila. Ostavljam bicikl, dižem glavu, vidim puno okupljenih, a onda primjećujem kako su baš svi okupljeni djeca, srednjoškolci. Iskreno, nemam ništa protiv druženja sa srednjoškolcima, niti su se oni činili da imaju bilo što protiv mog prisustva, ali mi je bilo čudno. Organizatorica Ljilja me je odmah pozdravila i upitala zašto sam došla. Objasnih sve od reda, nikad mi ne fali riječi, i dobih dobrodošlicu i palac. Moj plan je bio pokupiti info, razgledati rasadnik, pomoći ako mogu, posaditi jedan ginko – bit će dovoljno, neka mladima ostalo ostane ovaj put, i otići doma znajući da ima nade za naš planet.

Što se zapravo dogodilo?

Bilo je svega za posaditi i svi su bili radi zasukati rukave. Nevjerojatno. Prva pomisao mi je bila kako su đaci došli jer su morali, ali i ako je i bilo zato oni su sadili, jer su željeli. Baš je lijepa energija vladala. Sadili su koprivić, javor, brezu, ginko i tuju. Ono što smo svi saznali je da se ovim sadnicama, kao i ostalim koje se nalaze u ovom rasadniku i tu se njeguju dok ne postignu potrebnu starost, formira arboretum s raznovrsnim matičnim stablima. Sjajna prilika za mlade, a i nas ostale da upoznamo raznovrsno drveće i varijetete istih vrsta. Odmah priznajem, mene bi ovdje mogli žednu preko vode prevesti, jer je moje znanje o drveću za sada vrlo siromašno. Trenutno sam u stanju drveće dijeliti na lijepo, ljepše i najljepše.

Ginko je zasađen

Jeste, moje prvo drvo je zasađeno i planiram ga posjetiti za mjesec dana i vidjeti kako mu je. Ta sadnica je odgojena u klijališta iz sjemena koje su ovi đaci skupljali. Ovdje se događa ozbiljan proces kojem bi se trebalo svako odgovorno biće pridružiti. Jedva čekam narednu akciju.
Svi mladi koji su sudjelovali u projektu pokazali su da imaju ekološku svijest, odgovornost za prirodu i dobru volju da rade na očuvanju prirodnog okoliša, a ovdje im je to omogućeno.
Sada je idealno razdoblje za sadnju. Koju sadnicu birate?
Gorana Koporan