Odmah da kažem, znam da ću redovima koji slijede izazvati bijes i reakciju, optužbe za nedostatak empatije, sebičnost, optužbe da stvari gledam iz svoje osobne špilje. Ali moram kazati, ili točnije pisati, o onome što jest slika Sombora posljednjih tjedana. A ta slika su migranti, grupe migranata kojih ima u svim dijelovima grada, koji čini mi se dolaze i kreću se bez ikakve evidencije i kontrole.
Gdje god da zakoračite naići ćete na njih. Bilo da je to tržnica, kakva trgovina, autobusni ili željeznički kolodvor, park pored škole, centar grada. Svuda ih ima. Znam ja da je u Somboru prihvatni centar za migrante, ali isto tako znam da je taj prihvatni centar namijenjen prije svega za obitelji. Znam isto tako da ovo nisu obitelji već mladići od dvadesetak godina i znam isto tako da nisu u prihvatnom centru, već u jednom motelu kraj Sombora. Kako čujemo, njih šezdesetak je tamo. Plaćaju krevet, ako je vjerovati onome što se priča u Somboru, 10 eura na dan. Tko je spreman platiti još 500 ili 600 dinara, može računati i na jedan kuhani obrok. I sve to Somborci vide i znaju, jer se svakodnevno na svakom koraku mimoilaze s grupama mladića.  
Mogu razumjeti ljude koji su tko zna iz kojih krajeva i tko zna iz kojih razloga krenuli u potragu za boljim životom. Nije za njih taj bolji život ovdje u Srbiji, ali na putu ka tom boljem životu usputna stanica postao im je i Sombor. Zarad sigurnosti svojih građana najmanje što se može učini je informirati ih o tome koliko se takvih ljudi kreće po Somboru i okolici, jesu li evidentirani pri ulasku u našu zemlju, jesu li pod prismotrom, kada će otići i hoće li umjesto njih doći drugi. Nemam namjeru nikoga osuđivati unaprijed, ali očajan čovjek često je spreman na stvari na koje u normalnim okolnostima ne bi ni pomislio, a kamoli uradio. Zato je prava informacija najmanje što Somborci mogu dobiti. 
Z. V.