Čitate li redovno Hrvatsku riječ, svakako ćete primijetiti da već drugi broj zaredom naš tjednik donosi priču o Dobrovoljnom vatrogasnom društvu Tavankut. Čitate li ju je, pak, malo pozornije, primijetit ćete i jedan sitan ali bitan detalj: Dobrovoljno vatrogasno društvo Tavankut – s obzirom na to da »nema svoj prostor« – Gradu (koji je »vlasnik« istog prostora) plaća zakupninu (!) kako ne bi, poput svih beskućnika, svoje djelatnosti obavljalo pod otvorenim nebom.
Nije, međutim, DVD Tavankut (provjerili smo) jedino dobrovoljno vatrogasno društvo koje lokalnoj samoupravi plaća najam za korištenje prostora, jer da jeste onda bi to bio tek izdvojeni slučaj za kog bi se nakon orkestrirane medijske halabuke (koje, naravno, nema niti ju je još duže vremena realno očekivati) zacijelo našlo već neko rješenje. Ne, zakupninu Gradu plaćaju i sva ostala dobrovoljna vatrogasna društva na njegovom teritoriju: i ono u Čantaviru, i u Žedniku, i u Bajmaku...
Ostavimo li po strani vlasničke odnose (tko je, recimo, gradio zgrade DVD-a, iz kojih sredstava, kome su pripadali i tko ih je »naslijedio«), kao i one u čijoj su DVD-i nadležnosti (malo, istina ranije, lokalne samouprave; malo, fakat sada, MUP-a) opet na koncu dolazimo do apsurdnog zaključka: ako želiš sudjelovati, i to dobrovoljno, u visokorizičnim poslovima koji služe na opću korist zajednice, ti za to prvo moraš platiti kotizaciju organizatoru tih djelatnosti kom je zakon dao pravo vlasništva nad objektom koji desetljećima služi u te svrhe.
Što, osim računa, za uzvrat dobrovoljna vatrogasna društva dobijaju od »vlasnika prostora«, odnosno lokalne samouprave? Dobijaju (provjerili smo) tek nekoliko desetaka tisuća dinara godišnje »za obavljanje djelatnosti«, odnosno sredstva kojima pokrivaju osnovne troškove kakvi su, recimo, oni za plaćanje najma prostora, pa mu to, obrni-okreni, dođe isto što i zajam za najam.
Pa kako, onda, funkcioniraju dobrovoljna vatrogasna društva čiji su djelatnici, prema legendi, u neka davna vremena bili visoko cijenjeni članovi lokalne zajednice i za svoj rad bili materijalno (nerijetko u naturi) nagrađivani? Eh, kako? Pa tako što za intervencije po selu i polju koriste vozila stara i više od 40 godina; tako što im je jedan od rijetkih benefita besplatno gorivo na crpkama; tako što imaju zastarjelu opremu (a ako i nabave nešto novo, onda je to poklon iz inozemstva, poput milostinje prosjaku iz sažaljenja); tako što je mladih sve manje, jer vide kako to rade stariji i nisu motivirani za posao u kom su vatrostalni jedino papirni računi i pravni akti o »vlasništvu i nadleštvu«.
Znači li to da su dobrovoljna vatrogasna društva – zbog vlasničkih odnosa – svedena u rang kockarnica, kladionica i sličnih humanitarnih organizacija koje također služe za opće dobro zajednice? Da, to znači upravo to, s tom razlikom da dobrovoljna vatrogasna društva nisu, za razliku od kockarnica, kladionica i ostalih humanitarnih organizacija, locirana u ekstra zonama. Što bi, onda – u duhu stare dobre prakse nuđenja rješenja određenog problema – bio izlaz iz ove situacije? Paaaa, mogao bi biti recimo taj da lokalna samouprava oslobodi dobrovoljna vatrogasna društva plaćanja najamnine i da im poveća dotacije za obavljanje djelatnosti. Otkuda ta sredstva, netko će zapitati? Moguća su bar iz tri izvora, reći će doljepotpisani: da se crkvama počne naplaćivati korištenje državnog poljoprivrednog zemljišta (uključujući i sve godine unazad), da se počnu naplaćivati kazne »investitorima« koji siju beton gdje hoće i da se smanje izdatci za kreštaljke koje svojim glasom i repertoarom zagađuju centar grada za Novu godinu, recimo. Da se to primijeni, da vidiš kako bi preko noći bilo novih vatrogasnih vozila i opreme po svim selima.
Z. R.