O identifikaciji i zaštiti nepokretne, građene sredine u našoj Republici formalno se brinu za to specijalizirane institucije na tri nivoa. Prvi nivo je regionalni, kao što je Međuopćinski zavod za zaštitu kulturnih dobara u Subotici (Zavod II.), prije se zvao Međuopćinski zavod za zaštitu spomenika kulture (Zavod I.). Drugi nivo je Pokrajinski zavod, a treći, vrhovni, je Republički zavod. Ova republička institucija određene poslove, zadatke može povjeriti nižim zavodima, to jest pokrajinskom ili nekom od postojećih međuopćinskih zavoda. Druge institucije u funkciji zaštite bili su urbanistički zavodi: gradski (općinski), pokrajinski i republički. U našem gradu nekad je postojao JP Zavod za urbanizam općine Subotica i on je preimenovan na JP za upravljanje cestama, urbanističko planiranje i stanovanje Subotica (skraćeno »JP za svašta«). Pokrajinski zavod za urbanizam još postoji, a nekadašnji republički više ne postoji. Njegove planerske zadatke je preuzela Republička agencija za prostorno planiranje, koja je pak zakonski ukinuta 2014. godine, a poslove, zaposlene, imovinu i arhivu preuzelo je Ministarstvo građevinarstva, prometa i infrastrukture. U glavnom gradu još postoji Urbanistički zavod Beograda koji izrađuje planove za pojedine dijelove grada te iste stavlja prethodno na javni uvid. Po mom mišljenju, namjerno je stvoren izvjestan kaos u urbanizmu i, naravno, u katastru nakon ukidanja zemljišnih knjiga pri sudovima i sve je prebačeno u katastar u koji nije uvedena povijest vlasništva određene parcele, npr. nakon prodaje, nego samo trenutni vlasnik (što može biti i pogreška). Ovo je urađeno da se lakše mogu sakriti tragovi mešetarenja s placevima, urbanističkim uvjetima i dozvolama za gradnju; na svim nivoima vlasti (o glavnom gradu da ne govorim). Povod da o ovom pišem je »Saopćenje međuopćinskog zavoda za zaštitu kulturnih dobara u Subotici«. Dokument je u svezi s tri srušene kuće u Ulici braće Radića. Dokument od nekoliko stranica je po meni dosta smušeno formuliran, no slične tekstove možemo čitati i o sudbini srušenih zgrada u Beogradu, npr. afera »Sava mala«, gdje nitko nije javno predočio »plan rušenja zgrada«. Jasno je: ako nema plana, na njega se nitko ne može javno žaliti. Pogotovo ako se ne zna ni tko je nalogodavac. Kod nas u Subotici naručitelj izmjene plana zaštite bio je »JP za svašta«, budući da oni brinu (ili ne brinu) i o zgradama, a najvjerojatnije je da su oni izdali i nalog za rušenje. Plan »izmijenjenog plana regulacije« koncem prošle godine (27. prosinca) je usvojila Skupština grada, kao i u ranijim slučajevima (npr. Kazalište)

Tko je to dozvolio

Često mi se žale poznanici: »Zamisli, srušili su ovu ili onu zgradu, pa tko je to dozvolio?!«. Obično im hladnokrvno odgovaram: »Poslije rušenja Narodnog kazališta, u ovom gradu se može sve rušiti, izuzev (zasad?) Gradske kuće i Sinagoge«. Tako sam primio i vijest o rušenju dvije zgrade u Ulici Vase Stajića, koje su po mišljenju nekadašnjeg Zavoda I. imale samo »dokumentarnu vrijednost«. Zgrada podignuta na tom mjestu, po meni, nema baš nikakvu arhitektonsku vrijednost. Isto tako su reagirali mnogi sugrađani kada su srušene dvije zgrade Ulici Sándora Petőfija, pored Gimnazije, koje su kategorirane kao »objekti neprimjereni ambijentu«. U ovom slučaju izvođači radova i naručitelji planova malo su se više potrudili (ali su i isjekli nekoliko stabala gelegunje). To se desilo i u strogom centru, na kraju Ulice Dimitrija Tucovića, kada je srušena jednokatnica, poznata po pivnici Rog. Tu je stari hrast sačuvan, čak su dvije zgrade ovo drvo i uokvirile, i nisu pretjerano visoke. »Mogu proći«, reklo bi se. Interesantno je da je na zaštitnoj ogradi budućeg gradilišta u Braće Radića ispisano ime firme koja je radila interpolaciju kod Gimnazije i kod pivnice Rog. 

Put za Petrovaradin

U Povijesnom arhivu grada postoji jedan od prvih regulacijskih planova koji se zove: »Regulacija i izgradnja Petrovaradinskog puta«. Možda je ova karta bila »inspiracija« Zavodu I. da prilikom izrade »Generalnog plana Subotica-Palić do 2020. godine« cijelu Ulicu braće Radića (prije Petrovaradinski put) sve do Senćanske crkve, uključivši crkvu, župu i školu (kategorirani kao »objekti od posebne vrijednosti«) stavi pod »kulturno-povijesnu cjelinu pod prethodnom zaštitom«. Pod zaštitom je i dio centra i dio Palića. S obzirom na to da sam u to doba bio glavni arhitekt Općine, u razgovoru s tadašnjim ravnateljem suglasili smo se da prvenstveno treba štititi ambijent ulice: drvorede, ne pretjeranu katnost (do dva kata, eventualno potkrovlje), kolovoz (umjesto žute kocke stavljati materijal koji se ne kliže). Očito da su »glavni arhitekti« bez ikakve izvršne vlasti smetali političarima, jer su zakonom ukinuti, a »gradski menadžeri« su ostali (beogradski je zamjenik gradonačelnika). Naša menadžerica je došla iz glavnog grada; možda je ona i sudjelovala u ovom poslu. Kako gledam lokaciju, tu se može graditi »svašta«. Zgrade od visokog prizemlja, pa postupno do četverokatnice s potkrovljem u svezi sa stambenim zgradama u Kumičićevoj ulici. Sada je prilika da se nešto smisleno izgradi na mjestu srušenih.