Mnogi ovih dana pokušavaju saznati zašto se toliko pale žetveni ostaci. Nejverojatno je da je jedna pojava koja je prisutna desetljećima unatrag tek sada stigla u prve minute informativnih emisija. Prirodna reakcija čovjeka na vatru je da od nje bježi i da je, kada pobjegne na dostatnu udaljenost, pokušava ugasiti. Prirodna reakcija poljoprivrednika na svu težinu posla od kojega žive je da ga učine što lakšim i isplativijim. Prirodna želja najnižega socijalnog staleža među nama je da ono što gazda na njivi ostavi oni mogu pokupiti. Sva ova tri pogleda na njive u dimu su prisutna u našim krajevima oduvijek i sva su se tri spojila u jedan problem koji ne prestaje biti aktualan, bar dok ne dođe neka nova medijska zanimacija.
Prva je reakcija prirodna. Najviše nad paljenjem onoga što ostane na zemlji lamentiraju oni koji zemlju ne poznaju, i oni spaljivanje ostataka nakon berbe (u ovom slučaju – berbe kukuruza) smatraju jednostavno požarima, i strijepe da se oni ne prošire van njiva. Zakonodavac je, pak, ove pojave dobro svrstao u čak tri sektora, koja paljenje zabranjuju: lovstvo, poljoprivredu i sigurnosni sustav. To znači da inspektori koji kontroliraju kako se zakon provodi u ovim trima oblastima imaju jasna ovlaštenja i niz pomoćnih službi na raspolaganju (među kojima su: lovočuvari, poljočuvari, policija, čuvari zaštićenih područja, čuvari šume) kako bi požar locirali i prijavili pravosudnim vlastima. No, to izgleda nije dostatno, pa je država angažirala privatnu tvrtku koja zakupljuje usluge satelita, da njezinim službama ove nebeske strukture »javljaju« gdje gori. Vjerojatno terencima nije za vjerovati. Čudi što se onda upravo spomenute terenske službe putem satelita obavješćuju o lokacijama požara. Ako su im, naime, kapaciteti niski, ako je njihov broj nedostatan, neće moći pravosuđu prijaviti ni ona paljenja koja sami pronađu prilikom terenskih kontrola, a kamoli ona koja snimi satelit.     
Druga je reakcija dobro znana samim poljoprivredninicima i njima je uopće ne treba objašnjavati. Dobro ju je podcrtao u razgovoru za RTV ovih dana dr. Miroslav Malešević s Instituta za ratarstvo i povrtlarstvo u Novom Sadu. »Zemlja je suha i u uvjetima suše teško je orati ostatke poslije berbe kukuruza, jer je potrebna dobra mehanizacija koju ratari nemaju. Za oranje u uvjetima suše treba dvostruko više goriva nego kada je zemlja vlažna, a poljoprivrednici ne dobijaju odgovarajuću subvenciju za gorivo«, kazao je Malešević. Hitno pitanje za milijun dolara za naše poljodjelce, na koje si trebaju odgovoriti odmah, jest: potrošiti dvostruko više novca za gorivo ili spaliti pa si olakšati i ubrzati posao? Pri tome, Malešević jasno kaže da »bar 80 posto ratara zna da ne treba paliti njive jer visoka temperatura šteti stukturi zemljišta, ali nemaju izlaz. Zaoravanjem se poboljšava vodni režim zemljišta, stvara se rastresit sloj na površini oranice koji sprječava isparavanje vlage. Plodna oranica na kojoj je strnjika zaorana na vrijeme tijekom jesenskog oranja ima čak dva do dva i pol puta više vlage od one na kojoj to nije urađeno«.
No, što je s pabirčenjem kukuruza, koje je tako ukorijenjeno u našim krajevima? Toliki broj ljudi i dalje ovisi o džakovima kukuruznih klipova koje, rasute, pronađu na njivama, jer svojih njiva nemaju. Najlakše žute klipove nađu ako zapale njivu. To i rade. Što je sa stočarima, koji, nemajući (više) pašnjake, idu po njivama? Stoka lakše primijeti klipove kada su ogoljeni od komušine. Što je s vlasnicima njiva koje gore, a da vlasnici nisu ti koji su na njima upalili vatru? Analogija udaranja po njihovim džepovima je ista kao i kod nedavnih pomisli da se kazne oni na čijim se njivama nađu otrovane rijetke ptice. Opet je, čini se, lakše uperiti prst na vlasnike ili zakupce zemljišta nego rješavati uzroke pustošenja naših njiva plamenom. Opet je lakše dizati poviku na posljedice problema nego rješavati ih prije negoli nastanu. I opet će naši poljoprivrednici završiti ovu jesen u znoju, ogorčeni, bez obzira na saznanje da ih satelit odozgor »slika«. 
M. Tucakov