Smrt je za ljude velika tajna i zato je se boje. Taj strah pokušavaju prevladati tako što o njoj ne pričaju. Iako znaju da joj ne mogu umaći, ljudi je žele po svaku cijenu odgoditi; zato sva nastojanja da čovjek što duže ostane mlad. No, strah od smrti može se usko vezati uz nedostatak vjere. Istina, iz vlastitog iskustva čovjek o njoj ne može imati nikakva znanja, ali vjera nas uči o tome što nas poslije smrti čeka i upravlja čovjeka kako da živi da bi nakon nje baštinio Božje kraljevstvo.
Saducejska zabluda
Snaga vjere očituje se upravo u tome da prihvatimo ono što izmiče našim spoznajama, a život nakon smrti upravo spada u tu kategoriju. Tako saduceji koji pristupaju Isusu da ga iskušaju, kroz postavljeno pitanje očituju manjkavost svoje vjere. U svijetu prolaznog u kojem živimo teško je povjerovati i prihvatiti da nešto traje vječno, osobito ljudski život. Čovjek nakon smrti nastavlja živjeti, istina drugačije, ali smrt nije nikakav kraj, već prijelaz iz ovog u novi život. U Isusovo vrijeme često su se vodile polemike oko toga, a baš su saduceji kao vjerska skupina odbacivali mogućnost postojanja vječnog života. Oni ne pristupaju Isusu kako bi raspravljali o ovom vjerskom pitanju, nego čvrsto se držeći svojih uvjerenja misle da ga uvlače u zamku. Drže da primjer koji navode jasno potvrđuje njihovu pretpostavku. Naime, u Mojsijevom zakonu stoji da čovjek kojemu je brat umro bez djece mora s njegovom udovicom podignuti svome bratu potomstvo (usp. Pnz 25,5). Kako bi ovaj propis učinili dokazom za svoja uvjerenja oni govore o sedmero braće koji su umirali jedan nakon drugog, a žena ni s jednim nije imala potomstva (usp. Lk 20,29-31). Tu je potvrda njihove nevjere u uskrsnuće, jer ako bi ga bilo, kojemu bi od sedmerice braće o uskrsnuću ona pripala.
No, Isus ovaj, za njih tako siguran dokaz o nepostojanju vječnoga života, koristi kako bi im dokazao upravo suprotno. On ne ulazi u rasprave, niti traži argumente kojima bi im dokazao kako njihovo vjerovanje nije ispravno nego im želi otvoriti oči za dvije potpuno različite stvarnosti prije i poslije smrti. Čovjek u vječnosti ne živi u tijelu, stoga živi slično anđelima, dakle za njega ne vrijede više zakonitosti života koje su vrijedile na ovome svijetu. Za saduceje uskrsnuće je bilo nastavak istog života kao i prije smrti, no Isus nas uči da nakon smrti nastavlja živjeti ljudska duša, jer ona je besmrtna, a ne tijelo. Čovjek kroz umiranje tijela prelazi u jednu drugu stvarnost, a kada dođe vrijeme uskrsnuća čovjek će uzeti preobraženo tijelo koje izmiče ovozemaljskim zakonima, baš kao što se dogodilo Isusu kada je uskrsnuo.
Rođeni smo za vječnost
Vjera suvremenog čovjeka najčešće se spotiče o pitanje vječnoga života. Saduceji su pripadali jednom vjerskom naslijeđu koje je odbacivalo vjeru u uskrsnuće, nasuprot nas koji baštinimo kršćansku vjeru već stoljećima. Ipak, pitanje uskrsnuća i života nakon smrti za mnoge je neprihvatljivo. O tome se izbjegava pričati i razmišljati, jer nema dovoljno vjere u ljudima da smrt nije kraj nego samo prijelaz iz prolaznog u neprolazno. Da je tako potvrđuje i način života modernog čovjeka. Sve je usmjereno na materijalno, na uživanje i uspjeh. Čovjek se najviše trudi oko toga da na zemlji uživa, o vječnosti ne misli. Svaka pomisao na žrtvovanje i odricanje mu je odbojna, a upravo to je ono što se traži da bi zavrijedili vječnost.
Tako se odgajaju i nove generacije. Ne usmjerava ih se na život koji vodi u nebo nego na život koji se smatra uspješnim u materijalistički usmjerenom društvu, a takva dva načina života su posve suprotna. O smrti se ne govori, jer to izaziva nelagodu i strah, a takvi osjećaji su posljedica čovjekove slabe vjere.
No, Isusova smrt i uskrsnuće za nas trebaju biti dovoljan znak da umrijeti ne znači nestati nego nastaviti živjeti. Sa smrću prestaje samo bol i muka ovoga svijeta, a nastavlja se vječna radost kod Boga. Zato ovu prolaznost ne treba doživljavati kao vječnost da na taj način ne bi vječnost izgubili nego u njoj živjeti tako da vječnost zavrijedimo. Potrebno je prije svega osnažiti vjeru u Božju ljubav koja nas nije stvorila samo da bismo se patili u ovome svijetu prolaznosti nego da bismo živjeli s njim u njegovom kraljevstvu. Stoga molimo za snažnu vjeru i živimo za vječnost.
Ana Hodak
