Arhivist László Magyar u svojim Jezerskim pričama (O prošlosti Palića) (Rukovet, 1-2-3/1996.), jednu je posvetio kioscima u banji Palić, nadahnut zanimljivim starim dokumentima u kojima slastičari, pekari i proizvođači i(li) trgovci i drugim delikatesnim proizvodima, upućuju molbe Gradu radi dozvola za postavljanje »malih kuća za prodaju«, tj. kioska. S obzirom na to da je od 1869. godine kroz Palić prošla željeznica i ubrzala turistički razvoj, a banja postala jedna od najpoznatijih ljekovitih voda, porasla je i potreba za raznolikom ponudom proizvoda izvan uobičajenih prodajnih mjesta, u kioscima i bodama (bodegama) uz jezero, gdje su posjetitelji kupališta mogli kupiti peciva, kolače, cvijeće, bombone...
Prema zanimljivom Magyarevom istraživanju, prodavači su u prvo vrijeme banje najradije koristili šatre. S razvojem kupališta, međutim, među njima nastaje natjecanje tko će Gradu ponuditi ljepši kiosk, a time i steći dozvolu za prodaju, pogotovo što je pri tom jedan od zahtjeva uklapanje izgleda prodajnog mjesta u palićki ambijent i arhitekturu. U molbi slastičara Ernesta Rukavine 1873. godine, na primjer, spominje se kako na Paliću postoje dva drvena kioska, a njegov će biti treći, s ponudom »luksuznih kolača«. Raste i interesiranje pekara; 1886. godine trojica konkuriraju s nacrtima svojih bodega. Odobrenje za izgradnju malog palićkog objekta dobio je Károly Grőber (gornja fotografija kioska), gdje je imao pravo narednih 20 godina nuditi »izvanredne pekarske proizvode iz sezone u sezonu gostima proslavljenog kupališta«.