Neki dan moj mlađi sin od četrdeset godina, s pomalo sarkastičnim osmjehom na licu donio mi je jednu propagandnu publikaciju vladajuće stranke koju su na lokalnoj tržnici dijelili aktivisti. Moram priznati publikacija je vrlo reprezentativna, tiskana je na kvalitetnom ofset-papiru u boji, sadrži 74 lista, to jest 148 strana, teži 307 grama, kao jedna manja knjiga. Primjerice: Todor Kuljić: Fašizam, Nolit, Beograd 1987., drugo izdanje, 326 g. Ona mi je bila najbliža ruci, budući da je u posljednje vrijeme ovaj pojam ponovno aktualiziran u srpskim pisanim i tiskanim medijima, pa ju s vremena na vrijeme ponovo prelistam. No, da se ja vratim spomenutoj publikaciji koja na naslovnoj strani ima veliki: »150 + (a manjim slovima) prvih 6 godina borbe za bolji život u Srbiji«. Peta strana publikacije je uvodno objašnjenje aktualnog predsjednika Republike: »Dragi prijatelji, pre tačno šest godina, zajedno smo doneli odluku, tačnije, Srbija je odlučila da promeni lošu i neodgovornu vlast samoproklamovanih demokrata i njihovih pomagača. Nasledili smo zemlju ekonomski razorenu, ljude bez posla, gradove bez fabrika, Srbiju bez perspektive«. 
Moram priznati ovako formulirani uvod u meni je stvorio nekoliko dilema. Prva je: po mom znanju gospodin predsjednik je predsjednik svih stanovnika Republike, pa bi bilo primjerenije reći: »Dragi građani i građanke«. Izgleda da ovakva formulacija tvorce publikacije podsjeća na Demokratsku stranku, koja se ovakvom frazom obraćala narodu. Druga fraza koja mi bode uši je »samoproklamovani demokrati i njihovi pomagači«. Sjećate se one poslijeratne fraze »domaće izdajice i njihovi pomagači«, to jest demokrate su u stvari izdajice koje su uništile sve! Ako je to tako, zašto SNS nastavlja njihovu praksu razmještanjem partijskih kadrova na najviše funkcije (vidjeti slučaj gradonačelnika Subotice). Dilemu mi je izazvalo razdoblje od šest godina. Od kada šest godina? Ovu dilemu mi je razriješila sljedeća stranica: »Srbija 2012. i Srbija 2018. Od zemlje na korak do bankrota do mesta među uspešnim, najpoželjnijim i najrazvijenijim državama na Balkanu«. Za podsjećanje, 2012. SPS i SNS su zajedno vodili zemlju, sadašnji predsjednik je bio samo potpredsjednik Vlade, istina najutjecajniji član i u važnim pitanjima donosio je odluke umjesto aktualnog premijera (čini mi se da je trenutačna situacija donošenja odluka ista). No, da ne budem suviše sitničav, ništa još nije savršeno. Zato, idemo dalje. 

Dvanaest važnih dostignuća

Kao svaka ozbiljna »knjiga« i ova publikacija se dijeli na dvanaest poglavlja, koja pojedinačno navode fokusne točke dostignića. Primjera radi: prvo poglavje se zove »Fiskalna konsolidacija«. Prva fokusna točka je: »Od bankrotstva do stabilne državne kase«. Druga: »Penzije, čija je isplata bila ugrožena, sada su redovne« (istina, usput su nam ukrali dio mirovine); šesta točka se zove: »Nulta tolerancija za neplaćene poreze« i tvrdi se da je učešće poreza u bruto društvenom prihodu s 33,90% poraslo na 36,10% (skromno). U ovom poglavlju nalaze se još dvije interesantne tvrdnje: »Agencija Blomberg proglasila je dinar drugom najjačom valutom na svetu«! Ne znam da neke države kupuju dinar radi osiguranja deviznih rezervi. Švicarski franak, dolar ili euro su ipak privlačniji. Druga tvrdnja je 11. točka: »Zaustavljeno davanje kredita po političkoj liniji« (vjerujem i ne vjerujem). Sljedeće poglavlje je: »Investicije« u kojem se tvrdi (točka 29.) da je projekt »Beograd na vodi« jedan od najvećih građevinskih projekata u Europi. Zli beogradski jezici pak tvrde da je najveća praonica novca. Slijedi poglavlje »Infrastruktura« u kojem se tvrdi: »Posle pedeset godina gradnje« (pitam se onda što je otvarao prvi predsjednik devedesetih godina kod Malog Iđoša?). Publikacija je prepuna ovako bombastičnih tvrdnji. »Društvena briga« je sljedeće poglavlje, a točka 63 »Klinike u rekonstrukciji ili izgradnji« (uglavnom u Beogradu). Tu se spominje novoosnovana Kancelarija za upravljanje javnim ulaganjima, čiji je ključni posao upravljanje projektima obnove objekata javne namjene. Sljedeća poglavlja nose nazive: »Međunarodni ugled« pa »Kosovo i Metohija«, slijedi skromna »Kultura« u kojem se u točki 114 iznosi »Podizanje nacionalne svesti«! »Aleksandar Vučić je prvi predsednik Srbije koji obeležava tragediju srpskog naroda Krajine u hrvatskoj akciji Oluja i 24. mart kada je počelo bombardovanje SR Jugoslavije. Njegov stav je da stradanje naših sunarodnika ne smemo da prepustimo zaboravu. Srbija je danas ozbiljna i odgovorna država i odužiće se svojim mučenicima«. Po mom mišljenju nacionalna svijest se razvija prije svega kritičnim i istinitim povijesnim činjenicama, a ne stvaranjem novih mitova. Slijede neizostavljivi: »MUP, odbrana, pravosuđe« koje je unaprijedio javnobilježnički sustav. »Sport« – redovno se isplaćuju nacionalna priznanja i stipendije u sportu. »Inovacije i nauka«. Beogradu je posvećeno posebno poglavlje i na koncu: »Strateški ciljevi i nastavljanje borbe za bolji život u Srbiji (u) 10 tačaka«. 

Gdje je Subotica?

Subotica se spominje kod investicija (Siemens), zatim u svezi izgradnje pročistača otpadnih voda, prikazuje se rekonstruirana fasada kina Abazija na Paliću, a banja Palić i rekonstrukcija Kazališta se ne spominju. Sve u svemu, ovaj rad ne bi prošao kod mene ni kao diplomski u srednjoj školi!