Hrvatsko katoličko sveučilište, kojem je osnivač Zagrebačka nadbiskupija i koja je dio djelovanja Crkve u hrvatskom narodu, ima nekoliko strateških ciljeva. Jedan od njih je da produbljuju i osnažuju veze s Hrvatima u područjima gdje oni žive kao autohtone zajednice koje »svojom kulturom, življenjem, radom, marom, znanjem obogaćuju ne samo svoju matičnu zemlju već obogaćuju i hrvatski narod«, kako je rekao rektor Sveučilišta prof. dr. sc. Željko Tanjić prigodom otvorenja drugog dijela skupa u Subotici: »Etnokulturni identitet Hrvata u Vojvodini: povijesni i suvremeni procesi«. U razgovoru za Hrvatsku riječ govorio je o ciljevima ovoga mladog Sveučilišta.
Kako je Hrvatsko katoličko sveučilište odlučilo organizirati znastveno-stručni skup?
Naš odjel za sociologiju, a u koji su uključeni i naši odjeli posebice odjel za povijest kao i odjel za komunikologiju a u sklopu strategije našeg sveučilišta, se odlučio da jedna od tema bude proučavanje ne samo povijesti već i kulturne baštine kao i stvaranje odnosa s hrvatskim autohtonim manjinama koje su u zemljama koje danas okružuju Hrvatsku. Krenuli smo od hrvatske manjine u Crnoj Gori, u Boki kotorskoj, gdje je održan skup prema ovom modelu. Tu je i zbornik i suradnja s Bokeljskom mornaricom i drugim institucijama, kao što je tu i pitanje registracije Bokeljske mornarice, Kola svetog Tripuna u UNESCO-u itd. Na mnoge načine smo tu suradnju produbili i dalje je razvijamo i jedan od rezultata je, ali i nešto što prethodi, činjenica da postoji jedan kolegij koji se bavi Bokom kotorskom. Isto tako i naš kolega docent dr. sc. Mario Bara našim studentima govori o hrvatskoj autohtonoj manjini u Vojvodini, tako da se kroz kolegije stvara jedna mreža naših studenata, od kojih su neki prvi put ovdje, da se upoznaju s Hrvatima u Vojvodini kako žive i što rade i vjerujem da će ih to zainteresirati.
Hoćete li se uključiti i u proces zaštite Dužijance kao nematerijalne baštine?
Mi smo, kad nas se pozove i traži naša pomoć, tu. Vidjet ćemo na koji način mi to možemo učiniti. Ali ono što smo rekli i ovdje preko Subotičke biskupije, a i gospodinu Tomislavu Žigmanovu, je da prostori našeg sveučilišta, naši kapaciteti stoje na raspolaganju. Dakle, nije ovo prvi događaj koji se dogodio na našem sveučilištu i vjerujem da neće biti niti posljednji. A siguran sam da će se i s ovog skupa, a to je već u planu kroz financijsku suradnju sa Središnjim državnim uredom za Hrvate izvan Republike Hrvatske i isto tako s Ministarstvom kulture, pripremiti zbornik a zatim slijedi i njegova distribucija. Tu smo i mislim da već neke institucije ovdje znaju da HKS u okviru svojih mogućnosti stoji na raspolaganju kao jedno mjesto gdje se zapravo i misao i kultura i baština i život, a i sadašnji izazovi i problemi Hrvata u Vojvodini mogu predstaviti u Zagrebu. 
HKS je otvorio i svoja vrata za studente Hrvate koji dolaze izvan Hrvatske. 
Mi smo u upisne kvote stavili za Hrvate izvan Hrvatske mogućnost da oni uz potporu Ministarstva po posebnim kvotama dođu kod nas. Ako će biti tog interesa iz Vojvodine na dodiplomskom i diplomskom studiju, mi smo za to otvoreni. A ono što je konkretno dogovarano to je da jedan kolega, diplomirani povjesničar Vladimir Nimčević od ove godine upiše doktorske studije iz povijesti koje ćemo mi u potpunosti, barem dijela koji se tiče školarine sufinancirati. Tako da on neće morati plaćati niti školarinu niti snositi troškove što se samih studija tiče. Mislim da je to jedan od konkretnih doprinosa HKS-a brizi za Hrvate u Vojvodini (Srbiji) i Crnoj Gori.
Što Vas je motiviralo da radite na povezivanju s Hrvatima izvan Hrvatske kroz organiziranje skupova?
Ta motivacija proizlazi iz poslanja našeg sveučilišta. U imenu našeg sveučilišta HKS je zapravo trostruki identitet. Prvo, mi smo sveučilišna zajednica, ne bavimo se politikom nego se bavimo odgojem i obrazovanjem. Drugo, iznikli smo iz srca Crkve, iz srca Zagrebačke nadbiskupije, dakle i proučavanja i promicanja i življenja katoličkog identiteta kao načina služenja crkvenoj i društvenoj zajednici. I treće, u onom iskonskom značenju oblikovanja hrvatskog identiteta, dakle u najširim odrednicama i proučavanja i promišljanja i njenog očuvanja. A onda iz toga i vidjeti što nam je činiti za budućnost. Iz toga je proizišla ova naša strateška odrednica, ona je vođena tim unutarnjim motivom bez ikakve želje da mi budemo neki dionici ili čimbenici nekih političkih ili ostalih procesa, nego jednostavno iz poslanja našega sveučilišta. Čini nam se da se u hrvatskom obrazovnom, kulturnom i znanstvenom prostoru, temama pa i našim sunarodnjacima koji ne žive u Hrvatskoj, zapravo pridaje premalo značenja, premalo važnosti i ne vidi se dovoljno niti njihov doprinos za hrvatsku kulturu i znanost. Zapravo, o tome i ne razgovaramo niti razmišljamo. Međutim, vidim i da na raznim mjestima i kroz razne projekte to zapravo postaje sve prisutnije i mislim da su to sve kamenčići jednog šireg mozaika koji se polako oblikuje i vjerujem da će donijeti svojih plodova. 
Kako je Hrvatsko katoličko sveučilište prihvaćeno danas u Hrvatskoj?
HKS je najmanje sveučilište. U ovom trenutku imamo 1.200 studenata, pet sveučilišnih odjela: povijest, sociologiju, komunikologiju, sestrinstvo i psihologiju. Imamo dva doktorska programa: povijest i sociologiju, imamo naravno i dalje planove širenja, ali s obzirom na veličinu a i s obzirom na to da smo mi kao jedno desetogodišnje dijete koje se razvija, imam dojam da je dobro prihvaćeno u sveučilišnoj zajednici, da je već steklo određeni ugled i reputaciju i da se s pozornošću prati ono što mi radimo. Idemo u jedan mladi tim nastavnika, znanstvenika, koji su visoko motivirani i koji imaju određene strateške ideje kako dalje razvijati i u kojem smjeru oblikovati naše sveučilište, a time i našu društvenu zajednicu. 
J. D.