Posrećilo mi se početkom listopada da me Nazorovi dramci pozovu na njihovo gostovanje u Sinju. Ne zato što sam naprasno odlučila okušati svoj talent na »daskama koje život znače« već zato što je ova glumačka skupina procijenila da je najsigurniji način da se izvijesti o njihovom gostovanju taj da se povede novinar sa sobom. O sinjskom kazališnom susretu već smo izvijestili, ali smo ostali »dužni« onaj drugi dio priče, a to je priča o Sinju. Pa krenimo redom.
Arambaše na pladnju
Mene osobno dojmilo se nekoliko stvari koje »sračunato« domaćini ističu u prvi plan. To su Sinjska Gospa, Muzej Sinjske alke, Franjevački muzej i sinjske arambaše. Od čega krenuti u ovom tekstu? Trebalo bi od muzeja, a ne hrane, ali ja ću napraviti iznimku, iz prostog razloga jer je moj prvi dodir sa Sinjom bio upravo hrana. Sinjske arambaše. S time su nas dočekali naši domaćini u Sinjskom pučkom kazalištu i odmah objasnili da će nas počastiti nečim što je njihova vrhunska kulinarska delicija. A sinjske arambaše nešto su nalik našoj sarmi. To nam je odmah rečeno, kako ne bismo previše lupali glavu što će nas to iznenaditi na stolu. A iznenađenje je ipak bilo, i to ugodno, jer su sinjske arambaše baš po mjeri i okusu nas naviklih na bačku kuhinju. I nisu tu domaćini sebični da ljubomorno čuvaju svoj recept već spremno objašnjavaju kako se priprema to ukusno jelo. Ispričano izgleda jednostavno. Juneće meso uvijeno u listove kiselog kupusa, ali bez riže i kuhano s rezanim kupusom, suhom junetinom, suhom kobasicom i jednom povećom junećom koskom. Kao i kod sarme: što se duže podgrijava, to je ukusnije. Da su arambaše stvarno jelo bez koga se u Sinju ne može uvjerili smo se i narednog dana kada su nam za ručak i večeru poslužili ponovno arambaše. I svaki put, bez obzira na druga jela, u našim tanjurima ponovno su bile arambaše. A čini se da se arambaše ne kuhaju samo za goste već i ovako svaki dan, jer je sinjska tržnica već u prvoj polovici listopada bila puna bačvi s kiselim kupusom. A ako ste mislili da se sve završilo s arambašama, u krivu ste. Odabrali su domaćini spremiti nam još jednu sinjsku deliciju – sinjske uštipke. Neću vam sada pisati ovaj recept, jer i tako vam ne bi uspio, jer i sinjske kućanice godinama usavršavaju pripremu sve dok ne dobiju baš ono što je stoljećima bilo na trpezama sinjskih kuća – dugo, tanko pečeno tijesto, koje nije mlohavo i koje nije upilo masnoću u kojoj se pržilo. Kažu, tajna je u dugom miješanju, brašnu koje ne smije biti bijelo i rakiji lozovači koja se dodaje u tijesto.
I neću više o jelu, jer ćete još pomisliti da se ovaj posjet Sinju sveo na šetnju od restorana do restorana bez želje da se u tom ljupkom gradiću nešto i vidi.
Tragovi viteške prošlosti
A ako se nešto treba vidjeti u Sinju to je Muzej Sinjske alke. Ne zbog toga što je po Sinjskoj alki Sinj i najprepoznatljiviji već zbog toga što je riječ o muzejskoj postavci koja je daleko ispred onoga što jest većina ostalih muzeja. U muzejskoj postavci su originalna oružja s mjesta Sinjske bitke, oprema, odore, te posebna atrakcija: prikaz alkarske povorke u prirodnoj veličini. Ukoliko želite vidjeti ili pročitati više od onoga što je prikazano, lako to možete i učiniti jednostavnim izvlačenjem svojevrsnih fioka u kojima su tekstovi, fotografije, karte... Ima tu raznih zanimljivosti, jer toliko toga stalo je u povijest Sinjske alke koja je duža od tri stoljeća. Tako radoznali posjetitelj može doznati da je jedan od najupečatljivijih sinjskih arambaša bio Ante Delić Firal. Priča kaže da je na dan Sinjske alke, a bilo je to početkom XX. stoljeća, u loncu kuhao kapulu (luk) i u tom loncu držao bi glavu kako bi mu oči bile zakrvavljene radi oštrijeg pogleda. I ako niste znali, sudionici Sinjske alke mogu biti samo iz Cetinske krajine. Ipak, ima tu i iznimki pa najtrofejniji sinjski alkar nije bio Sinjanin već rodom s Brača. Bio je to Nikola Cerinić, koji je privilegij sudjelovanja na Sinjskoj alci zaslužio zbog života u Sinju duljeg od 20 godina. Alku je osvojio 12 puta i do sada mu nitko nije ni za petama. Pretpostavljam da sve drugo o Sinjskoj alki znate i sami, a ja ću dodati još samo jedan detalj – od 2010. godine upisana je u UNESCO-v popis nematerijalne kulturne baštine. Ali povijest Sinja mnogo je starija od 1715. godine i Sinjske bitke u kojoj je malobroja sinjska vojska, vjeruje se uz pomoć čudotvorne Sinjske Gospe, potukla nekoliko puta brojnije turske ratnike.
Svjedoči o tome muzej u Franjevačkom samostanu koji ima jednu od najstarijih i najvrjednijih arheoloških zbirki u Hrvatskoj. Sve to ne zbog sustavnih arheoloških istraživanja već zahvaljujući fratrima koji su u Cetinskoj krajini sakupljali materijalne tragove prošlosti. Glava Heraklova kipa, kip Dijane, glava božice s dijademom, ulomak kipa rimskog cara... samo su dio ove jedinstvene postavke.
Ako sve ovo poželite vidjeti (i probati) upozorenje je da od Sombora do Sinja treba voziti oko 12 sati. Sretna okolnost je što su ceste dobre i što su gužve na granicama podnošljive. Pa ako imate volje, krenite u vašu sinjsku avanturu.
Z. V.
