Kada se nigdje u Vojvodini nije službeno podučavalo na hrvatskome jeziku, u učionicama Biskupijske klasične gimnazije Paulinum u Subotici to se činilo. Kada je Subotička biskupija strahovala i molila se Bogu da narod ne ostane bez svećenika, profesori i rukovoditelji Paulinuma djelovali su da se to ne dogodi. Kada su ti isti profesori i odgojitelji imali generacije sa samo trojicom maturanata nisu očajavali, jer su znali da je bilo i generacija u kojima je bio 31 maturant. Kada su se učenici srednjoškolci, nesigurni tinejdžeri s još uvijek nejasnim predodžbama kako se sprema za svećenički poziv, svakoga rujna sakupljali u Subotici iz raznih krajeva gotovo cijele bivše države, trebalo ih je ohrabriti, poticati i strpljivo odgajati u životu u vjeri, živeći sve posebnosti Subotice. A bilo je teško, i bilo je prigovora, negodovanja i rezignacije, kada su u malome sjemeništu spavaonice s puno kreveta bile u adaptiranoj mansardi, kada se po župama u vrijeme posljednjih ratova sakupljalo da bi se stanovnici kolegija mogli prehraniti, kada se činilo da su odgojitelji (pre)strogi... Sve je to bio i jeste naš Paulinum – posebna gimnazija i odgojna ustanova koja je uzdanica ovdašnjemu puku već više od 55 godina. Prigodom proslave pola stoljeća utemeljenja, školske godine 2012./13. začela se ideja da se sve što je doživljeno prikaže činjenicama, imenima i fotografijama. Ideja je realizirana tek 2018., kada je nakladnik Agape objavio dvojezičnu monografiju o polustoljetnoj povijesti ove ustanove, usporedo na hrvatskome i mađarskome jeziku, na kojima se sve ovo vrijeme odvija nastava u sjeni tornjeva subotičke bazilike.
Polustoljetni period uz pomoć dokumenata svjedoči o rezultatima energične borbe subotičkoga biskupa Matije Zvekanovića da se snađe u novonastaloj poratnoj situaciji. Zapisnik s jedne od sjednica Odbora za ustanovljenje sjemeništa, od 29. svibnja 1962., izričit je o razlozima zašto se moralo utemeljiti sjemenište: »Sile nas prilike, jer nas nigdje ne primaju. Pokušao sam u Zadru, Pazinu... i nikoga ne mogu primiti, jer im je sve puno. Đakovo će nešto primiti ali uz primjedbu da za sada primaju, ali na godinu ne znaju hoće li moći primiti koga. Zagreb prima isto nešto, ali nerado«, objasnio je biskup članovima odbora svoju odluku o utemeljenju sjemeništa i gimnazije. Ubrzo je zatražen blagoslov od tadašnjega pape, a današnjega sveca Ivana XXIII., te od državnih vlasti. Dana 2. rujna svečano je zazvan Duh Sveti i prvi sjemeništarci su ušli u učionice, uz radost prvoga rektora dr. Marina Šemudvarca, prefekta Blaška Dekanja i duhovnika Istvána Lennera. 
Monografija, čiji je urednik sadašnji rektor mons. József Miocs, prilično je skromno koncipirana. Odluke o ustanovljenju, te medijski napisi o ovome događaju dopunjeni su fotografijama posebno bitnih trenutaka, dočeka i ispraćaja eminentnih gostiju iz kleričkoga i svetovnoga miljea, te fotografijama iz života sjemeništaraca. Korisno je osvjedočiti se upravo o tome da su sve to bili tipični mladići svoga vremena, kako bismo si mogli dočarati sjemenišni život i izbrisati predrasude o njemu. Čuveni putevi Gospodnji htjeli su da u njihovim životopisima budu zapisana najrazličitija opredjeljena, zanimanja i svjetonazori: od biskupa, preko brojnih svećenika i obiteljskih ljudi do profesora, te od poljoprivrednika preko radijskih voditelja do inženjera i diplomata. Ti isti putevi odveli su ih širom našega planeta. No, a o tome su svjedočenja prilično brojna, Paulinum se nikada ne zaboravlja. Dobro je imati takav »kapital« globalnoga pozitivnog sjećanja na Suboticu kada se razmišlja o budućnosti ove škole, koja je, i to je važno ponoviti, trajno zadužila Crkvu u Srbiji (i rimskoga i bizantskoga obreda) te na Kosovu i u Sjevernoj Makedoniji (oba obreda), odakle je podrijetlom većina paulinaca, odnosno u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Crnoj Gori, odakle su također stizali učenici.  
Najzanimljiviji dio ove knjige su maturalni tabloi svih generacija paulinaca, od 1965. do 2018. Svaki je vrlo originalan i ručno oslikan posebnim tematskim prikazom. Vide se i utjecaji post-moderne i odjeci pojedinih jubileja u životu Crkve, ali i brojne biblijske reminiscencije. Te značajke, kao i naslov i moto koji su ostali na latinskome jeziku, čine da su tabloi Paulinuma uvijek jedinstvena subotička pojava. Da je takve originalne, ali za tisak ipak nezgrapne kreacije bilo teško u svojoj jedinstvenosti uspješno prenijeti na papir vidi se iz imena sjemeništaraca koja su u velikom broju teško čitljiva ili nečitljiva, a dragocjen su dokumentarni podatak.   
Vrijedi zapamtiti sve što piše u ovome presjeku crkvenoga školstva u nas. Paulinum je svjetski priznata škola, koja je u svojoj domicilnoj državi Srbiji dobila pravo javnosti tek 42 godine nakon utemeljenja. Ima iskustvo borbe i vjernosti principima crkvene prosvjete! Ima se što od Paulinuma naučiti!
M. Tucakov