Isus nas i ove nedjelje želi uputiti na preispitivanje svoje vjere. On ne želi kritizirati, nego nas navesti da zavirimo u svoju nutrinu i spoznamo što je tamo, kako bismo se mogli mijenjati i djelovati u skladu s onim što nas poučava. Ove nedjelje to čini na primjeru deset gubavaca (usp. Lk 17, 11-19).

Samo jedan vjeran

Guba je u Isusovo vrijeme bila neizlječiva bolest, koja je oboljelima donosila i izopćenje iz zajednice. Bolestan je morao, čim spozna znakove oboljenja, napustiti naseljeno mjesto da ne bi zarazio druge. Osim toga ona je smatrana znakom grješnosti, pa su takvi ljudi bili obredno nečisti, te i zbog tog razloga izbjegavani od zajednice. Dakle, guba je bila veliki križ za oboljelog, jer je svoje najteže dane morao provoditi sam, daleko od bližnjih. Kada bi gubavac negdje izvan mjesta naišao na ljude, morao bi izdaleka vikati: »Nečist! Nečist!« i prekriti lice. Međutim, više puta čitamo u evanđeljima da Isus nije izbjegavao gubavce, unatoč religijskim propisima koji su to strogo nalagali. On im je prilazio i ozdravljao ih. To je bio jedan od načina da pokaže Božje milosrđe i ljubav prema čovjeku. Tako Luka spominje zgodu kada Isus na putu u Jeruzalem susreće deset gubavaca. Oni su ga prepoznali, do njih je već došao glas kako on može ljude očistiti od gube i prekinuti njihove patnje, pa vape da i njima pomogne: »Isuse, Učitelju, smiluj nam se!« (Lk 17,13). Naravno, Isus ih je ozdravio. On nikada ne ostaje nijem na ljudsku patnju. Ozdravljenje je za gubavca značilo, osim vraćanja zdravlja, i povratak u zajednicu te nastavak normalnog života. A da bi se ozdravljeni gubavac mogao vratiti u zajednicu, morao je najprije otići k svećeniku, da svećenik potvrdi kako je od sada čist. Zato Isus ovu desetoricu šalje svećenicima, da javno potvrde njihovo ozdravljenje.
Iako je ozdravio desetoricu, samo se jedan vratio zahvaliti. A koliko je njegova zahvalnost velika pokazuje činjenica da je pao pred Isusa ničice. Međutim, još važniji dio iskazivanja zahvalnosti sadržan je u riječima: »Jedan od njih, vidjevši da je ozdravio, vrati se slaveći Boga u sav glas.« (Lk 17,15). U tome je izražena svrha čuda. Isus ne ozdravlja samo da bi pomogao, nego i da bi kod promatrača probudio vjeru. A ta vjera se očituje u zahvaljivanju i slavljenju Boga. Čudom Isus baca sjeme vjere, a kakvim će plodom uroditi ovisi na kakvo je tlo sjeme palo. U ovom događaju ono je na plodno tlo naišlo samo kod jednog ozdravljenog gubavca.
Da Isus nije računao samo na osjećaj zahvalnosti govori i njegovo pitanje: » A gdje su ona devetorica? Ne nađe li se nijedan koji bi se vratio i podao slavu Bogu, osim ovoga tuđinca?« (Lk 17,18). Tako nas upućuje da je važno iskazati slavu Bogu za njegova dobročinstva. Tu dolazimo do činjenice da su ozdravljenja imala mnogo uzvišeniju svrhu od prekida ovozemaljskih patnji, ona su otvaranje puta vjeri koja čovjeka lišava vječne patnje. Dakle, fizička promjena koju uzrokuje Isusovo čudesno djelovanje trebala je proizvesti promjenu života ozdravljenog, ali i svakog svjedoka ozdravljenja. No, od ovih deset ozdravljenih, samo je jedan doživio takvu promjenu, što Isus potvrđuje riječima: »Tvoja te vjera spasila!« (Lk 17,19).

Zahvaliti

Zanimljiv je detalj da su devetorica nezahvalnih bili Židovi, a jedini koji je dao slavu Bogu bio je Samarijanac, dakle poganin. Evanđelja više puta kao uzor vjere stavljaju pogane. Vjera nadilazi ljudske granice i podjele na narode i vjere, nikakve ljudske pripadnosti pred Bogom nisu bitne, jer on gleda čovjekovo srce i ima li vjere u njemu. Zato se i mi ostavimo prosuđivanja na temelju raznih vrsta pripadnosti koje ljudi forsiraju.
Još važnija pouka susreta Isusa i deset gubavaca je propitivanje naše vjere. Reći će svatko za sebe kako vjeruje, no vjera nije nešto što u sebi krijemo, ona mora imati svoje vanjske izričaje. Hvaliti i slaviti Boga javno – to je ono što pravi vjernik treba činiti. Tako daje svjedočanstvo koje je kao vjernik dužan dati, a tako i pokazuje da je zahvalan Bogu za sve što je primio. Kako bi nam olakšao izvršenje ove zadaće, Isus nam je ostavio slavlje euharistije sa zajednicom kojoj pripadamo. Redovito sudjelovanje na nedjeljnoj euharistiji u svojoj župnoj zajednici je najuzvišeniji način davanja hvale i slave Bogu za sva dobročinstva koja tražimo i primamo. Ako mislimo da je dovoljno samo Bogu reći hvala u privatnosti svoje sobe, varamo se. Tako ostajemo isti poput ovih devet koji nisu došli Isusu zahvaliti.