Sve se to dobro uklapa u magiju Radeta Šerbedžije, sve te njegove višestruke uloge. Najprije kao glumca, usporedo i uz to kao pjesnika i recitatora, pisca autobiografskih zapisa, profesora, redatelja, a potom i kao pjevača, interpretatora i kantautora. Sve njih i povezuje scena i ista čarolija u koju nas Šerbedžija vrlo lako uvodi. Potonja njegova djelatnost, glazbenička, ogleda se u brojnim koncertima i nastupima, ali i u nekoliko studijskih i live albuma na kojima je Rade Šerbedžija pjevao. Nastupao je s raznim glazbenicima, snimio dva albuma s gitaristom Miroslavom Tadićem, a njegova suradnja s bandom Zapadni kolodvor započela je 2011. godine. Tražeći pratnju za nastup u samoborskoj gradskoj knjižnici pozvao je nekoliko glazbenika s kojima je i prije surađivao. Tako je na tom koncertu s njim nastupio Antun Stašić na violini, Ranko Purić bugarija i Tavankućanin Pere Ištvančić na kontrabasu. Triu se ubrzo pridružuje Marjan Krajna na harmonici, a danas ovaj band čine još i Mario Igrec, gitara, Nenad Jura Vrandečić, kontrabas i Branko Bogunović Pif, gitara. Suradnja s bendom Zapadni kolodvor rezultirala je i studijskim albumom Vrijeme je, draga, vrijeme u izdanju Croatia recordsa za koji su dobili nagradu Porin za najbolji album zabavne glazbe u 2014. godini. Na albumu su pjesme za koje su glazbu pisali Branimir Štulić (Men’ se dušo od tebe ne rastaje), Arsen Dedić (Panonske trešnje, tekst Duško Maričić), Gábor Lengyel (Kneginjica, tekst Drago Britvić), Zlatko Arslanagić (Već sam ti pričao to), Pero Gotovac (Na vanjkušeku glava, tekst Drago Britvić) i Rade Šerbedžija (Vrijeme je, draga, vrijeme, Vinkovci, Odlaziš, odlazim, tekst Borislav i Marina Vujčić), Povratak ratnika (tekst Šerbedžija s Lenkom Udovički), Internacionala, Moj otac. Sve su to pjesme izvrsne, intimnog štiha, za neka klupska bliska ozračja, a osim Radeta Šerbedžije kao gosti na albumu se pojavljuju i Livio Morosin, Maja Posavec, Belma Alić i Iva Štefančić. Zapadni kolodvor čine vrhunski glazbenici koji kao uigrani band uspijevaju postići onaj primjereni glazbeni identitet za svaku pjesmu. Ne bez pristranosti spomenimo samo Peru Ištvančića koji u bandu, osim kontrabasa, svira i tamburu i mandolinu, a autor je i koautor nekih aranžmana.
Energija stalne promjene
Zapadni kolodvor band uspješno je nastupao širom Europe i surađivao s eminentnim umjetnicima i glazbenicima, prije svega Radetom Šerbedžijom, zatim Arsenom Dedićem, Vlatkom Stefanovskim, Vladom Kreslinom, Juretom Ivanušićem, Josipom Lisac, Livijem Morosinom, Lucijom Šerbedžijom, Rikardom Luqueom, Severinom, Urbanom, Lošom, Muharemom Serbezovskim, Janom Stefanovskom, Majom Posavec, Belmom Alić i drugima. Izgradio je band tijekom godina svoj stil, čistoću, logične linije, postigao jednu složenu i koloritom ispunjenu zvučnu sliku. U stanju je razumjeti i sevdah i prekomurske i međimurske i slavonske, ličke, makedonske i romske, staroagramerske, austrougarske melodije, a neminovno, među ostalim i zbog sastava instrumenata, dotiče se i etnozvuka karakterističnog za ove naše krajeve. Odakle ta magija koju su i Subotičani mogli osjetiti prošle godine kada je u sklopu Festivala europskog filma Rade Šerbedžija i Zapadni kolodvor band nastupio na sceni Jadran Narodnog kazališta u Subotici? I što je to što tako plijeni u njegovim i pjesmama koje izvodi? Ta tajna pretvaranja, otkuda to dolazi, pita se Promjenljivi. Nikad neće saznati je li to zato što je slabiji ili jači od svojih drugova. (Prema njegovoj prvoj zbirci pjesama Promjenljivi, Osvit, Subotica 1987.) Majstor scenskog ponašanja, Šerbedžija čini da »neoprezan« čovjek, slušajući ga, brzo sklizne u neka druga vremena, u tugu, da prepozna i neke svoje davne, lijepe doživljaje ili da u tami publike zamišlja drukčije scenarije svoje prošlosti. Ponesu te Panonske trešnje ili Kose boje maka, njegovi, Arsenovi ili drugi stihovi u neki svijet gdje se slabost i snaga drukčije mjere.
Nela Skenderović
