Borba za kraljevstvo Božje, o kojoj je Isus u prispodobama govorio prošlih nedjelja, podrazumijeva i promjenu međuljudskih odnosa, te zahtijeva od čovjeka sasvim drugačiji pogled na život od onoga koji se među ljudima uvriježio. To je poruka i prispodobe o bogatašu i Lazaru (usp. Lk 16, 19-31).

Bogatašev grijeh

U prispodobi koju Isus ove nedjelje priča farizejima su dva kontrasta između glavnih likova, jedan je bogat drugi siromašan, jednome ne znamo ime, a drugome znamo. Znamo da se siromah zvao Lazar, te da je bio toliko siromašan da nije imao što jesti, te se priželjkivao nasititi makar mrvica s bogataševa stola. Ali ni za to nije imao prilike, jer bogataš, čije ime ne znamo, nije nikada Lazara pozvao kako bi ga nahranio i pomogao mu u njegovom siromaštvu. To što nam Isus otkriva kako se siromah zvao pokazuje nam koliko mu je on važan, te ponovno ističe ono što je u Bibliji već mnogo puta naglašeno, da su Bogu na srcu posebno siromasi. On će zato ovoga siromaha nagraditi rajem, a bogataš će biti poslan u pakao.
Međutim, nemojmo krivo shvatiti. Nije on kriv samo zato što je bogat, niti Isus ima nešto protiv bogataša. Čak se ne spominje ni da je on nepošteno stekao svoje bogatstvo, kao što se ne spominje ni da je bio škrt. U čemu je onda njegov grijeh? Nije pomogao siromahu koji je bio pred njegovim vratima. Dakle, ostao je slijep za muke jednog siromašnog nevoljnika, iako mu je mogao pomoći bez neke velike teškoće i angažiranja. To što se oglušio na potrebe siromaha odvelo ga je u oganj vječni.
Tu dolazimo i do smisla njegove bezimenosti u prispodobi. On je živio samo za ovaj svijet, isprazno. Nasititi se i lijepo se obući bilo je ono što ga je kroz život vodilo, pa ga je to i odvelo u propast. On nije pripadao među one koji su od bogatstva sebi napravili prijatelja, kako je Isus poučavao prošle nedjelje. A bogatstvo može postati prijatelj samo ako se stavi u službu višeg cilja, te prestane biti svrha samome sebi. Taj viši cilj sjedio je ovome bogatašu pred vratima, čovjek koji nije imao što jesti. Takvim ponašanjem sam je sebi odredio mjesto nakon smrti.
To što znamo siromahovo ime šalje ohrabrujuću poruku za mnoge siromašne nevoljnike kojih i danas ima mnogo u svijetu. Bog svakoga po imenu poznaje i vidi njegovu muku. Nisu zaboravljeni niti ostavljeni, čeka ih nagrada u vječnosti.
Ova bi prispodoba trebala uzdrmati naš pogled na život. Iz nje shvaćamo da sve ono za čim u životu jurimo nema nikakvu vrijednost i samo nas od pravog puta odvlači. A sve ono što smatramo neuspjehom, promašajem i nekvalitetnim životom zapravo je dio puta do neba. Po tko zna koji put Isus nas upozorava da vrijednosti u Božjim očima nisu iste kao vrijednosti ovoga svijeta. To bi nas trebalo voditi na našemu putu da ne bismo prošli poput bogataša, koji nije nikome nešto konkretno nažao učinio, ali nije pomogao čovjeku u potrebi, jer je bio suviše zaokupljen sobom, svojim bogatstvom i uživanjem.

Isus nas upozorava

Ohrabrujuće i upozoravajuće poruke Isus šalje ljudima prispodobom o bogatašu i Lazaru. Vapaji siromašnog čovjeka nisu stizali do ušiju bogataša, ali ih je čuo Bog i njegovu patnju nagradio u vječnosti, jer on je uvijek na strani siromaha i nevoljnika. Tako poručuje svima koji pate, a utjehu i pomoć ne nalaze na ovome svijetu, da će njihova patnja biti nagrađena na nebu. To je jedina vrijedna nagrada, jer na ovome svijetu sve prolazi, a na onome sve ostaje vječno.
Mnogi od nas spadaju u ovu kategoriju bogataša iz prispodobe. Ne po tome što imamo veliko bogatstvo nego po tome što smo u mogućnosti da s onim što imamo pomognemo siromašne, makar komadom kruha. Često se trudimo zadovoljiti neke kriterije koje mislimo da su važni kako bismo ispali dobri vjernici, a zaboravljamo ovu kršćansku dužnost pomaganja ljudima u potrebi. Nažalost, mnogo je oko nas onih za koje možemo nešto učiniti, ali se često pravimo da ih ne primjećujemo. Ili, još gore, ne primjećujemo ih jer se previše bavimo sobom, te prestajemo biti sposobni uočiti nevolju bližnjeg. Trgnimo se, pogledajmo oko sebe, nije potrebno objašnjavati zašto, ova nas prispodoba dovoljno upozorava. Budimo kršćani i izvan crkve, mijenjajmo svoje prioritete i životne stavove u skladu s evanđeljem, neka po našem načinu života svi znaju da smo Kristovi učenici.