Najpoznatiji bereški glazbenik bio je Mika Ivošev, ili Mika iz Berega, opjevan u pjesmi Zvonka Bogdana Ne mogu se tačno setit leta. Berešci su i danas ponosni na svojega Miku, a u znak sjećanja na velikog pučkog umjetnika HKPD Silvije Strahimir Kranjčević utemeljilo je i manifestaciju Mikini dani. »Ovo je jedna od fotografija iz bogate prošlosti Berega. Datira iz 1936. godine, a na njoj su ovjekovječeni članovi novoosnovanog, točnije rečeno preimenovanog Mikinog šokačkog tamburaškog društva: Mika i Matija Ivošev, Fila Radičev, Marin Kovačev, te Pera i Đuka Ilić. Danas se čuva u bogatoj foto zbirci naše udruge. Imamo i dosta zapisa, pa tako u jednom od njih neimenovani Berežac kaže da, kad bi Mika zasvirao, svi bi u glas pjevali, plakali, proklinjali… Mika bi proniknuo u svačiju dušu. Pronašao bi mu odmah žicu, zasvirao baš njegovu pjesmu, koja bi odzvanjala u ušima poput poja slavuja. Godine 1998. naše selo i tadašnje KPD Silvije Strahimir Kranjčević organizirali su prvu tamburašku smotru Mikini dani. Manifestacija je zaživjela i postala tradicionalna. Glavni gost prve manifestacije bio je Zvonko Bogdan. Te godine, u središtu sela je postavljena i statua Mike Ivoševa, rad kipara Borisa Staparca. Samo dvije godine kasnije statua je vandalski uništena, pa je Bereg ostao bez znamena svojeg najslavnijeg žitelja«, kaže predsjednik Kranjčevića Milorad Stojnić. Mika Ivošev, s obiteljskim nadimkom Kuzmin, rođen je 30. svibnja 1901. godine u Beregu od oca Matije i majke, Monoštorke Tereze, rođene Mandić. Kako su mu roditelji bili sirotinja, radili su kao biroši na salašima bogatijih njemačkih gazda u kolutskom ataru. Mika je završio pet razreda osnovne škole u Beregu, a tijekom Prvog svjetskog rata od jednog ruskog zarobljenika je naučio svirati violinu. Naučio je i ruski jezik, u školi je uz materinji hrvatski (šokački), naučio mađarski, a radeći s roditeljima, kasnije i samostalno, na salašima, njemački. Kao samouki violinist priključio se bereškom tamburaškom orkestru Mate Balatinca. S njima je svirao već tijekom Velikog rata i neposredno nakon njegovog svršetka. Istodobno je privatno učio i teoriju kod jednog glazbeno obrazovanog bereškog Nijemca. Svoj prvi tamburaški orkestar Mika je osnovao 1921. godine, a od 1936. njegova tamburaška banda službeno je nosila naziv Mikino šokačko tamburaško društvo. Tamburaški orkestar Mike Ivoševa bio je vrlo poznat u vremenu između dva svjetska rata. Svirali su daleko izvan Berega. Godine 1936. nastupali su čak i za tek pokrenuti Radio Zagreb, u ljeto 1939. svirali su u Makarskoj, tijekom 1940. g. na Paliću, a pred početak Drugog svjetskog rata u restoranu Veliki Mostar u Beogradu. Tijekom okupacije od 1941. do 1944. Mikini tamburaši su pokušavali svirati po šokačkim i bunjevačkim mjestima u Bačkoj i Mađarskoj, no tadašnje vlasti nisu na te pokušaje blagonaklono gledale. Mika Ivošev je 1944. godine nasilno odveden u mađarske munkaše, a odande su ga Nijemci odveli na prinudni rad u Njemačku. U rodni Bereg vratio se godinu dana kasnije, nakon oslobođenja. Godine, ratna zbivanja i mnoge probdjevene noći u zadimljenim kavanama učinile su svoje. Karijera virtuoznog Berešca više nije bila u zamahu iz vremena između dva svjetska rata. Svirao je u Vatrogasnoj kavani u Beregu i u Marinkovoj čardi kraj Bajskog kanala, a po pozivu i u svadbama, igrankama, na brojnim proslavama, priredbama i kazališnim predstavama. S folklorcima iz Berega nastupio je 1947. godine na Smotri hrvatske seljačke kulture (od 1966. godine Međunarodna smotra folklora) u Zagrebu, izvodeći vlastitu skladbu Mikino kolo. Kako se od glazbe više nije moglo pristojno živjeti, Mika Ivošev je tijekom zime radio u monoštorskim šumama, a nakon napornog rada, u večernjim satima, često i do duboko u noć, za sitne novce je svirao u monoštorskoj krčmi Stipana Kusturina. Njegov posljednji javni nastup zabilježen je na proslavi Velike Gospe u Monoštoru 15. kolovoza 1958. godine. Tijekom svirke mu je pozlilo, pa je prevezen u somborsku bolnicu. Godinu dana kasnije, po vlastitoj želji, teško bolesnog, dovezli su ga početkom listopada u rodni Bereg na proslavu kirbaja. Želio se još jedanput u svirci pridružiti svojem orkestru, ovoga puta bezuspješno. Umro je sutradan, 6. listopada 1959. godine, a sahranjen je na groblju u Beregu. 
Ivan Andrašić