Svaki se vjernik makar nekad zapita kakva je njegova vjera, je li dovoljno snažna, može li je nekako osnažiti i povećati. Takva pitanja oduvijek su se javljala među vjernicima svih vremena, a pronalazimo i molitve svetaca u kojima oni mole Boga za vjeru. I kao da što čovjek više vjeruje to sve više svoju vjeru preispituje. A tako je bilo i među Isusovim učenicima, dok je on još uvijek bio s njima, o čemu nam svjedoči Lukino evanđelje (usp. Lk 17, 5-10).

»Umnoži nam vjeru«

Ovaj kratki odlomak iz Lukinog evanđelja jako puno otkriva o pitanju vjere, ali nam pokazuje da se, kao i u mnoštvu drugih stvari, ljudski i Božji pogled na vjeru u mnogome razlikuju. Učenici dolaze pred Isusa s molbom: »Umnoži nam vjeru!« (Lk 17,5). Zar oni koji su toliko vremena provodili s Isusom, koji su toliko toga čuli i toliko čuda vidjeli moraju moliti za vjeru? Zar ništa od toga što su s njim proživjeli nije bilo dovoljno da povjeruju? Naprotiv, oni misle da vjeruju, ali naslućuju da je vjera mnogo više od posjedovanja znanja i poučenosti, shvaćaju da je unatoč svemu ipak nemaju dovoljno pa ga zato mole da im je umnoži.
Međutim, njegov odgovor iznenađuje. Svi smatramo da ako je itko vjerovao, to su onda bili učenici koji su s njim provodili vrijeme. I oni su sami za sebe tako mislili, ali iz Isusovog odgovora ispada sasvim suprotno: »Da imate vjere koliko je zrno gorušičino, rekli biste ovom dudu: ’Iščupaj se s korijenom i presadi se u more!’ I on bi vas poslušao.« (Lk 17,6). Ovakav Isusov odgovor otkriva nam upravo to da vjera za njega nije isto što i za većinu ljudi. Sigurnost njegovih učenika da imaju vjere odjednom postaje razotkrivena kao zabluda, pa se sada pitamo: »A tko to ima vjere?« Odgovor na ovo pitanje krije se u životnom zaokretu i promjeni pogleda na vjeru.
Što su točno osjećali i mislili njegovi učenici ne znamo, ali zato znamo kakav je stav prosječnog vjernika. I danas bi neki molili »Umnoži nam vjeru«, pod pretpostavkom da vjeruju, a to zapravo nije tako. Vjeru doživljavamo suviše prizemno i banalno, smatramo se pravim vjernicima na temelju tek nekih formalnih vjerskih praksi. Međutim, to nije vjera. Ona posebno nije neki dodatak životu bez kojeg se može, ali dobro dođe, jer ako vjerujemo Bog će nam pomoći kad naiđemo na neke nevolje i prepreke. Pa onda na vjeru gledamo kao na neku »magičnu moć« za rješavanje životnih problema. Ali ne, vjera nije to. Ona je životni stav, način života i potpuno predanje Bogu onoga koji vjeruje. Ona ne ovisi o životnim teškoćama i količini uslišanih molitava, jer ona daleko nadilazi čovjekove ovozemaljske želje i potrebe.

Nezasluženi dar

Tko može posjedovati vjeru o kakvoj Isus priča? Svatko, ali, naravno, potrebno je uložiti velike napore, a to nekada znači promijeniti život iz korijena. Vjera je nezasluženi dar koji Bog, poput sjemena, stavlja u ljudsko srce. I kao što, koliko se čovjek s brigom odnosi prema sjemenu takvu biljku uzgoji, isto je i s vjerom.
Sjeme vjere posijano u našem srcu treba čuvati i dopustiti mu da se razvija kako bi urodilo vjerom o kakvoj Isus priča. Tko tako vjeruje, on živi za Boga i sve što na ovome svijetu radi i kroz što prolazi stavlja u Božje ruke, predaje mu sve s potpunim povjerenjem. On ne moli da bi mu Bog ispunio želje nego moli da Bog u svemu bude uz njega, pa čak i kada se stvari odvijaju daleko od onoga što bi želio, on vjeruje Bogu i prihvaća njegovu volju, vjeruje da će Bog to okrenuti na dobro, ako ne prije onda u vječnosti.
Ispunjavanje vjerskih formi iz običaja ili iz straha od Božje kazne nisu znak vjere. Vjernik ispunjava vjerske propise iz ljubavi prema Bogu. On ga se ne boji, nego mu vjeruje. Za njega zapovijedi i vjerski propisi nisu obveza, nego način života, jer je svjestan da mu je Bog iz ljubavi poklonio sve, pa i život, te mu čovjek živeći tako, uzvraća ljubav i pokazuje povjerenje. Stoga vjera nije nešto što ide uz ovaj život, što je korisno, ali bez čega se može. Ona je način života. Jedini način života s Bogom.
Da bi takvu vjeru čovjek posjedovao, on je mora hraniti svime onim što nas dovodi u neposrednu komunikaciju s njim. To su prije svega sakramenti, osobito euharistija, pa molitva, čitanje Božje riječi i razni oblici duhovnosti i pobožnosti koje promiču različiti redovi i zajednice. Kroz sve to Bog nam dolazi u susret i nudi hranu za rast vjere. Naše je da se otvorimo i ponuđeno prihvatimo, ali ne iz koristi ili straha nego iz ljubavi prema Svevišnjem.