Priopćili su ovih dana iz poduzeća Vojvodinašume da su se ponovili. Točnije, svoj strojni park obogatili su novim strojem vrijedim skoro pol milijuna eura čiji će rad, kako kažu, zamijeniti dnevni rad 15 pari sjekačkih ruku. Objelodanio je (odnedavno) prvi čovjek ovog poduzeća Rolán Kókai kako su se na ovakvu investiciju odlučili zbog nedostatka radne snage. Kaže, problem je to u cijeloj Vojvodini, a naročito u Šumskom gospodarstvu Sombor, odnosno u Zapadnobačkom i Sjevernobačkom okrugu. A robusni stroj godišnje će »gutati« i do 40.000 kubičnih metara šuma u zapadnoj Bačkoj. Ravno je to obaranju oko 50.000 stabala godišnje. Zvuči zastrašujuće. Godišnje ostajemo, ili ćemo ostajati, bez 50.000 stabala! Zašto? Kako? Mora li baš? Hoće li biti posađeno drugo? To se pita svatko od nas kada na mjestu stare raskošne šume zatekne golet. Izgleda da ta pitanja stižu i do onih koji u ruci drže sjekiru i pilu, a sada i suvremeni stroj, pa odgovaraju da javnost ima pogrešnu percepciju da je djelatnost ovog poduzeća samo sječa šuma, a ne i podizanje novih šumskih zasada. Kažu, nije tako. A to retoričko »nije tako« potkrjepljuju podatkom da je njihova obveza da zasade iste površine koliko i posijeku. Na primjeru Šumskog gospodarstva Sombor to znači da godišnje treba biti zasađeno oko 300 hektara novih šuma. Umjesto onih koje su posječene. Mjeriti ne možemo, pa nam preostaje samo vjerovati šumarima da se drže onoga što im je obveza i na koncu posao koji im je povjeren. Ali nekako se ne mogu oteti dojmu kamiona natovarenih trupcima, dojmu gole ledine u dijelu šuma Kozara, dojmu da se raskrčene šume sve više pošumljavaju topolom, a ne nekim kvalitetnijim drvetom. Ali, kažem, to je samo moj dojam. Dojam nekoga kome je žao svakog posječenog drveta, žbuna. Daj Bože da sam u krivu i da će raskošne šume hrasta, cera i drugih kvalitetnih lišćara još dugo biti dio ovog terena. 
Z. V.