Nekada zajednički prostor Baje i Sombora naseljen bunjevačkim Hrvatima razdvojila je 1918. godina državna granica povučena između tadašnje kraljevine SHS i Mađarske. Dulje od jednog stoljeća ova zajednica živi u dvije odvojene države, gubeći polako rodbinsku povezanost koja je nekada vezilava brojne obitelji s jedne i druge strane granice. Dulje od 100 godina svaka zajednica bori se na svoj način da očuva jezik, nošnju, običaje. Svaka u uvjetima koji su im dani u domicilnim državama, ali i jedna i druga danas suočena s istim problemom – sve nas je manje.
A kako danas žive Hrvati s druge strane granice? Prilika da to provjerimo ukazala se na I. trojnom susretu poduzetnika Hrvatska – Mađarska – Srbija koji je ogranizirala Hrvatska samouprava u Gari.

Bajskim putom do Gare

Najkraći put za stići u Garu iz Sombora je onaj koji vodi preko graničnog prijelaza Rastina. Onako kako se to prije povlačenja granice i išlo iz Sombora u Garu i Baju. Bajskim putom (Somborci ga i danas tako zovu) kroz grad, pa kroz Nenadić, Gakovo, prema Rastini i tri kilometra od današnje granice ulazi se u Garu. Tipično bačko selo. Ušoreno, širokih sokaka. Da je s druge strane granice može se prepoznati po urednim i čistim ulicama, održavanim kućama i uređenom centru sela. One osnovne informacije o tome koliko ljudi danas živi u Gari, koliko je brojna hrvatska zajednica doznajemo od predsjednika Hrvatske samouprave u Gari Martina Kubatova: 
»U Gari danas živi oko 2.200 stanovnika, jer iz ove regije mladi odlaze. To je problem pograničnih regija, jer posla nema i ljudi idu tamo gdje mogu raditi. U Budimpeštu ili neke druge veće gradove, ali i u inozemstvo. Odlaze ne samo Mađari već i naši ljudi, ali nama je problem i nešto drugo. Asimilacija. I danas hrvatska zajednica u Gari ima manje od 200 ljudi. Ali, borimo se. Imamo hrvatsku samoupravu, folklorno društvo, redovito organiziramo priredbe, a najveća je Bunjevačko prelo, priređujemo folklorne susrete, gostujemo u Hrvatskoj i Vojvodini«, kaže Kubatov. 
Potporu dobivaju i od hrvatske države koja putem natječaja Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske i Veleposlanstva RH u Budimpešti podupire kvalitetne projekte i programe. »Pomažemo koliko možemo, ali morate znati da svih 12 manjinskih zajednica u Mađarskoj financira i matična država. U svakom slučaju sredstva koja dajemo Hrvatima u Mađarskoj u odnosu na prijašnje razdoblje digli smo za 50 posto«, kaže generalni konzul Hrvatske u Pečuhu Drago Horvat.

Divani se sve manje

Iako malobrojni, bunjevački Hrvati u Gari očuvali su svoj jezik i oni s kojima smo razgovarali bez naglaska govore ikavicom kakvom govore i bunjevački Hrvati s druge strane granice. No, ovu ocjenu dajemo s rezervom, jer se to odnosi na one starije pripadnike zajednice s kojima smo imali priliku razgovarati.  
»Trudimo se sačuvati ne samo jezik već i nošnju, stare običaje. Uglavnom smo tome posvećeni mi stariji, ali na žalost mladih više nema. Čujete da mi divanimo našom starom ikavicom. Nismo nikada govorili hrvatskim književnim jezikom. Onako kako smo divanili kod naših kuća divanimo i danas među sobom. Mladi koji su išli u hrvatske škole govore književni hrvatski, a mi eto naš stari«, kaže Marija Patarčić-Kubatov i dodaje kako je u selu ostalo manje očuvanih originalnih bunjevačkih nošnji. 
»Ikavica je za mene jedan od najljepših dijalekata hrvatskog jezika, ali mladi ju više ne govore. U mojoj obitelji, bez obzira što nećakinja i zet dobro govore hrvatski, unuk ne zna jezik. Moja je misija sada da ga ja naučim našu ikavicu. To je ono što je teško, teško je mlade zainteresirati za jezik, tradiciju, običaje. Ni u školi nema nastave na hrvatskom jeziku, samo kao predmet hrvatski jezik. Svakog tjedna po šest satova. Hvala Bogu da je i tako. Ali to je samo jedna mala grupa djece. Mislim 12-13 učenika. Što da kažem kada je u moje vrijeme samo u petom razredu bilo 98 učenika. Sada u cijeloj školi nema njih 90«, kaže Ivan Zomborčević. 
Od njega doznajemo i kako je njegova obitelj razdvojena povlačenjem državne granice, pa mu sada ujak i ujna počivaju na groblju »s one strane granice«. U centru Gare je lijepo uređena crkva, ali mise na hrvatskom jeziku nema. 
»Svakog drugog tjedna je njemačka i bunjevačka misa. Ali to ne znači da je cijela misa na hrvatskom jeziku, već je na mađarskom, a na hrvatskom jeziku su samo pjesme«, kaže Marija Patarčić-Kubatov. 
Z. V.