Već smo prethodno napomenuli da je Akcijski plan za nacionalne manjine samo deklarativno nastojao unaprijediti položaj pripadnika nacionalnih manjina, dok je u stvarnosti njegova zadaća ostala isključivo u domeni formalnih izmjena brojnih zakona koji nastoje regulirati položaj nacionalnih zajednica. Ovakav koncept u potpunosti je suprotan s europskim praksama i nastojanjima koji za cilj imaju puno uključivanje pripadnika manjinskih zajednica u procese odlučivanja. 

Aspekti

Važno je istaknuti da sam proces osnaživanja ima dva aspekta, odnosno dva različita nivoa. Najprije, on podrazumijeva mogućnost odgovarajućeg organiziranja na mikro nivou, odnosno unutar svoje manjinske zajednice kroz institucionalne aranžmane i mehanizme kako bi se adekvatno mogle artikulirati želje i interesi manjinskih zajednica. Sljedeći važan korak jest osnaživanje manjina na makro nivou, odnosno na razini države gdje zapravo i postoji centralni sustav donošenja odluka. Ova dva procesa zapravo i jesu tijesno povezana, jer zajednica koja je zapriječena u odgovarajućem organiziranju na mikro nivou, odnosno unutar svoje zajednice kroz odgovarajuće institucionalno djelovanje, onda ona ne može svoje interese niti artikulirati spram državnih institucija i centralnoga nivoa. Najprije s izmjenama Zakona o nacionalnim vijećima nacionalnih manjina, podsjetimo se da je predstavnicima manjinskih političkih partija aktualnim izmjenama zapriječeno i otežano sudjelovanje u radu manjinskih vijeća, kao centralnih tijela manjinske kulturne samouprave. Istovremeno, sam Zakon je dodatno devalvirao ovlasti manjinskih vijeća kada je u pitanju odlučivanje o najvažnijim pitanjima za manjine, na način da prema novome Zakonu predstavnici vijeća mogu samo davati neobvezujuća mišljenja. Akcijski plan za manjine odgovara onoj konstataciji koju je iznijela europska ekspertkinja Tove H. Malloy da zaštita nacionalnih manjina ima odlike paradigmatičnog koncepta hegemonskog odnosa, na način da se mehanizmi zaštite manjinskih prava usmjeravaju od gore ka dolje (bottom down), gde inicijative potječu zapravo od većine i manjine postaju samo puki adresati.

Galimatijas

Istovremeno, podsjetimo se, država i dalje nije Akcijskim planom riješila pitanje Vijeća za međunacionalne odnose, koje je, istina, samo zamišljeno kao jedno od tijela koje bi na mikro razini trebalo osigurati sudjelovanje pripadnicima manjina unutar svoje lokalne zajednice. Izmjenama Zakona o lokalnoj samoupravi koji predviđa osnivanje i rad ovih tijela samo su napravljene izmjene koje su praktički promijenile članove zakonskih odredbi, dok sam način izbora i funkcioniranja ovih tijela i dalje ostaje upitan. U odnosu na kriterije i definicije koje su postavljene na temelju Zakona, u Srbiji trenutačno ima 68 multietničkih općina, od čega je 47 na teritoriju AP Vojvodine, a 21 na području uže, odnosno centralne Srbije. Ipak, nisu sve općine formirale vijeća. Tako je do sada vijeća formiralo tek 43 općine, od kojih su 33 vojvođanske.  
No, kada je u pitanju i sam institucionalni kontekst manjinskoga osnaživanja na državnoj razini, Akcijskim planom nisu predviđene nikakve izmjene. Čak možemo konstatirati da postoji i dalje galimatijas, jer, na primjer, Kancelarija za ljudska i manjinska prava, koja je i eksplicitno zadužena da prati unaprjeđenje položaja nacionalnih manjina jest u svojoj biti isključivo tijelo koje prikuplja podatke i prosljeđuje ih republičkom Vijeću za nacionalne manjine, čiji rad i dalje ostaje upitan i nepoznat javnosti. 
Darko Baštovanović