Puno toga nestaje ako nije zapisano, istaknuto je u dvorani HKC-a Bunjevačko kolo u Subotici prošloga petka na predstavljanju zbirke pripovjedaka Nako sa salaša književnoga prvijenca autora Ivana Tumbasa. Knjiga nastoji od zaborava sačuvati ikavicu, govor ovdašnjih, ali i Hrvata diljem Hrvatske i izvandomovinstva. Tumbas, autor ovih pripovjedaka, želio je sačuvati barem dio toga blaga. U knjizi postoji 580 riječi za koje je dan prijevod ili tumačenje, kako bi mlađi čitatelji ili oni kojima ikavica nije bliska mogli razumjeti o čemu je riječ. 
»Knjiga je nastala zato što želim očuvati barem jedan dio ikavice koji se još može očuvati. Vrijeme leti i stvari oko nas su se promijenile, nije kao nekada. Vjerujem da bi moji didovi bili ponosni na ono što činim i ovom knjigom«, kaže autor. 
Svojim šaljivim pripovjetkama Tumbas želi unijeti vedrinu u čitatelje: 
»Tako se ljudi opuštaju, nasmiju se, ima tu radosti, ali nema tuge i boli, gledam da uveselim ljude.« 

Govor izložen propadanju

Na promociji je govorila časna sestra Eleonora Merković koja je ujedno napisala i predgovor za knjigu: 
»Ovo je zbirka pripovjedaka u kojoj nas autor, pored ostalog, želi zabaviti i nasmijati. I vrlo su kratke. Kako sam i navela u predgovoru, ostavite malo telefone i pročitajte po koju pripovijetku. Taman dok biste iskvrcali nešto na telefonu, mogli biste pročitati jednu pripovijetku i biti veseli i nasmijani. Duša će vam uživati. Kada je riječ o likovima, iako spominje neka davna vremena, Ivan Tumbas im daje glas, oni govore, hodaju, razgovaraju međusobno. I take su sve pripovijetke: kratke, sadržajne i pune života.«
Za sestru Merković je najvažnije da priče čuvaju »naš divan«: 
»Poput starih kola koja se mogu vidjeti na koricama, i naš je govor izložen propadanju i zaboravu i tek se ponegdje čuva, poput blaga. Tako je i on htio. Zaustaviti vrijeme da govor ne propadne. Da ga zapiše, da ga čitamo i usvajamo kako su ‘divanili naši didovi’ nekad na salašu. ‘Varoščani’ su se uvijek trudili ‘divanit’ malo drugačije i kulturnije, ali ovo je bio ‘divan salašarskog čovika’.«
Naš je autor pokazao ovim pripovjetkama da je kao dijete bio pažljiv u slušanju. Da je slušao što »divani baćo i drugi stariji«. I onda je to pretočio u vlastiti nutarnji svijet i napisao lijepu zbirku, dodala je sestra Eleonora Merković.

Pisanje kao hobi

Tumbas je pokazao i sposobnost zapažanja promjena i pojave novih elemenata i pojava u jeziku, te su tako likovi u pripovijetkama u interakciji s računalima, primjerice. 
Pisanjem kao hobijem Ivan Tumbas počeo se baviti još u ranoj mladosti. Pripovijetke, pjesme i članke objavljivao je u Glasu ravnice, Glasniku Pučke kasine, Hrvatskim novinama, Subotičkim novinama, Subotičkoj Danici... Sudjeluje i u susretima hrvatskih pučkih pjesnika iz Vojvodine Lira naiva. 
Tijekom predstavljanja knjige ulomke su čitali Katarina Ivanković Radaković i Dario Tumbas. U glazbenom dijelu programa sudjelovali su Tamburaški sastav Biseri i Ženska pjevačka skupina Prelje iz HKC-a Bunjevačko kolo.
S. Jurić