Godinama taloženi problem divljeg deponija u Tavankutu, piše jedan subotički portal, konačno se početkom ovoga mjeseca počeo rješavati: djelatnici Javnog komunalnog poduzeća Čistoća i zelenilo od 3. rujna intenzivno rade na njegovom uklanjanju. Prema riječima šefa radne jedinice Higijena grada u ovom poduzeću Jože Červenog, procjena je da će, zahvaljujući dugogodišnjem brižnom nemaru Tavankućana i svakog putnika-namjernika s viškom otpada, subotički deponij biti bogatiji za oko 2.500 kubičnih metara, odnosno 1.500 (tisuću pet stotina!) tona šuta, najlona, dijelova namještaja, starih čarapa... a neće manjkati ni leševa. Životinjskih, naravno.
Ako izuzmeno početnu trostruku radost – samih Tavankućana zbog »konačnog rješenja« njihovog problema koji se odnosi na životni okoliš i subotičkih skupljača sekundarnih sirovina i regionalnih galebova zbog gomile svježeg materijala – na mjestu bivšeg divljeg deponija ostaje sasvim dovoljno razloga za kasniju brigu. Možda već od sutra. Već potpuno svikli na »svoj deponij«, nije tako nešto baš potpuno teško zamisliti, nesavjesni građani očišćen prostor mogli bi doživjeti, recimo, kao neku vrstu nagrade za »uloženi trud« u onečišćavanju sredine. Očišćeni prostor u Tavankutu mogao bi im, ni to nije baš nelogično zamisliti, poslužiti i kao izazov da nastave tamo gdje su ih radnici Čistoće i zelenila na kratko prekinuli. Tek toliko da, poput vrijednih majstora, naprave zasluženu stanku.
Naravno, nema razloga ne vjerovati ni u to da Čistoća ulaže slične napore i kada je riječ o uklanjanju divljih deponija na drugim lokacijama, poput onih (kako se navodi u istoj vijesti) na izlazu iz Subotice na Bajskom putu ili pak na cesti iz Žednika prema Đurđinu, kao i na sličnim mjestima u samom gradu. Nije neuputno niti pohvaliti ih zbog toga, jer rade, ali doslovce, Sizifov posao na koji bi, ruku na srce, malo tko od nas pristao i koji je sve drugo samo ne zasluženo cijenjen. Ali...
Poput i prošlotjedne priče o sezonskim problemima privremene rijeke i akumulacijskog jezera kod mosta na Palićkom putu, i ovoj u Tavankutu nedostaje »nešto«. Recimo, kada već u Čistoći i zelenilu uporno odbijaju pomisao na to da svoj rad udruže s jakim snagama komunalne policije ili pak nekom od komunalnih inspekcija i na licu mjesta kažnjavaju one koji otpad odlažu gdje im padne na pamet ili protiv njih bar ne podnesu kaznenu (ne prekršajnu, kaznenu) prijavu, onda nije neosnovano pretpostaviti, baš kao u prošlotjednoj priči o mostu na Palićkom putu, da oni ovo stanje smatraju normalnim. Ili, možda još i gore: da upravo u ovakvim poslovima uživaju.
Ako, pak, nijedno od ova dva nije istina, onda – uz dužnu ispriku Čistoći i zelenilu – posegnimo malo za maštom i pokušajmo im zajedno pomoći u pronalasku rješenja. Možda, za početak – kada već kažnjavanja i prijave ne dolaze u obzir – porazmisliti o tome da se očišćeni divlji deponij ogradi, na ogradu stavi prigodni natpis da je »od tada do tada« tu bilo nelegalno odlagalište smeća, ispred ograde podići spomenik, hmmm... Nepoznatom odlagaču, zaposliti vodiče i ubirati prihode od ulaznica. Na taj način Tavankut (i Grad, naravno) bi imao dvostruku korist: em bi bili sigurni da na tom mjestu više neće biti divljeg deponija, em bi bivšim divljim deponijem obogatili postojeće turističke sadržaje.
Z. R.