Premda imaju nekoliko regionalnih i subetničkih imena (npr. Bunjevci i Šokci), Hrvati u Vojvodini su, gledano mjerilima znanstvenih kriterija, integralni dio hrvatskoga naroda, koji kao autohton narod živi u vojvođanskim dijelovima Srijema, Bačke i Banata, a u značajnom broju žive još i u Beogradu, te u ostalim srbijanskim gospodarskim i upravnim centrima.
Povijesno promatrano, ovo je hrvatsko stanovništvo u većini dugostoljetno domicilno, a nastalo je kao rezultat složenih migracijskih procesa tijekom povijesti: u različitim su razdobljima, zbog različitih razloga i s različitih područja današnjih država Hrvatske i Bosne i Hercegovine Hrvati naseljavali teritorij Bačke, Srijema i, u manjem broju, Banata, te od toga vremena žive i postoje kao istočni, rubni dio hrvatskog etničkog prostora.
NASELJAVANJA: U tom kontekstu povijesnih činitelja reći ćemo i sljedeće: bunjevački Hrvati najvećim dijelom su podrijetlom iz zapadne Hercegovine, a naseljavalju pod vođstvom franjevaca kao vojni graničari prostor Bačke (Subotica i Sombor s okolicom) koncem XVII. stoljeća, nakon protjerivanja Turaka s ovog prostora. Danas je ova skupina najbrojnija među vojvođanskim Hrvatima.
S druge strane, početkom se XVIII. stoljeća, zbog teških uvjeta života u Bosni i pojačane islamizacije kršćana, šokački Hrvati, također predvođeni franjevačkim redovnicima, doseljavaju u srednji dio ugarskog Podunavlja (jugozapadna Bačka i Baranja), te u zapadni dio Srijema. Nekako u isto vrijeme imamo migraciju Hrvata iz Pokuplja ka Banatu, gdje se nastanjuju u mjestima Boka, Neuzina, Perlez…, a nešto kasnije u Starčevo i Opovo.
S treće strane, Hrvati u Srijemu su »najautohtoniji« – njihovo prisustvo na ovom prostoru kontinuirano traje još od dolaska Južnih Slavena. Dakako, i nakon toga, migracije Hrvata na ovim prostorima traju s manjim ili većim intenzitetom, a završavaju se u drugoj, socijalističkog Jugoslaviji, kada, s jedne strane, organizirano u okviru kolonizacije dolaze iz Hercegovine i Dalamtinske Zagore, istina ne u velikom broju, u naselja u kojima su živjeli (i) Nijemci (npr. Stanišić, Beška, Petrovaradin), a s druge strane primjetne su i spontane migracije Hrvata, kada oni individualno dolaze u administrativna središta, a ponajviše u Beograd, gdje završavaju škole ili se upošljavaju u različite službe mahom u administraciji nekadašnje savezne države.
INTEGRACIJA: No, važno je istaknuti i to da se tijekom povijesti integracija ovih istočnih rubnih dijelova hrvatskog etničkog prostora u suvremenu hrvatsku naciju odvija na različite načine i sa stanovitim zakašnjenjima, ali se potpuno realizira na teritoriju ondašnjih hrvatskih županija (današnji dio Srijema), dok je u Bačkoj i Banatu, kao dijelovima nekadašnje Ugarske, taj proces bio složen i nedovršen, što se u nekim dijelovima i danas primjećuje – jači je subetnički identitet. Naime, zbog opterećenosti hrvatsko-mađarskih odnosa u Autro-Ugarskoj, Hrvati u Bačkoj u nacionalni preporod u drugoj polovici XIX. stoljeća ulaze s regionalnim imenima (Bunjevci i Šokci), vlastite institucije teško osnivaju i njima pridjevaju tekođer regionalna imena (npr. »Bunjevačko-šokačke novine«), a i manjinska prava ne mogu uvijek u cjelosti upražnjavati. Slična je situacija bila i u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca – integracija u hrvatsku naciju Bunjevaca i Šokaca iz Bačke često se zapriječavala, osim asimilacijskih od strane države vođenih politika, isticanjem i forsiranjem pomenutih subetničkih identiteta, što je rezultiralo njihovim zadržavanjem sve do danas.
Tek nakon Drugoga svjetskog rata nova komunistička vlast ukida ovaj proces i, naravno u okviru vlastitog ideološkog sistema, stvara hrvatske manjinske institucije i radi na ostvarivanju manjinskih prava: u Subotici se osniva Hrvatsko narodno kazalište s operom i baletom, počinje izlaziti tjednik »Hrvatska riječ«, hrvatski jezik je ponovno, istina na kratko, uveden u neke škole…
Pa ipak, sva ta dostignuća naprasno nestaju administrativno-političkom zabranom iz 1956. godine u vrijeme proklamiranja i zalaganja za politiku »integralnog jugoslavenstva« – sve institucije gube hrvatski predznak, a mnoge čak i prestaju postojati. To će se u nekim segmentima, osobito na planu kulture, kao neposredna posljedica hrvatskog proljeća, reafirmirati tek koncem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina XX. stoljeća. No, isto će se, kao što je poznato, nedugo nakon toga završiti slomom, a veliki broj hrvatskih intelektualaca iz Vojvodine, osobito iz Subotice, bit će sklonjen na društvenu marginu, a jedan dio njih će trajno napustiti ovo područje preseljenjem u Hrvatsku, poglavito u Zagreb. Ujedno, Hrvati u drugim dijelovima Srbije nisu snažnije trpjeli ove negativne posljedice iz razloga što drugdje nije ni postojalo organiziranijih nastojanja na ovome planu, osim možda u nekim, prije svega, urbanim sredinama u Srijemu (Zemun, Srijemska Mitrovica i Ruma).
