Bar jednom godišnje, bar na nekoliko sati, Subotica bi se na zemljopisnoj mapi – bar na onoj na Google Earthu – mogla ucrtati kao grad koji ima ne samo rijeku nego i akumulacijsko jezero. Fenomen je to koji – nešto poput čarobnog tiskog cvijeta – mami prolaznike koji se u tom trenutku zateknu na tom mjestu da vade svoje mobitele i fotografiraju ili kamerom snime kratki život rijeke i akumulacijskog jezera od njihovog nastanka do nestanka.
Svašta se u tih sat-dva – svjedoče tomu i najnovije snimke s facebooka, youtubea i raznih lokalnih portala – može vidjeti: automobiliste koji, poučeni ranijim vlastitim ili iskustvima drugih, čekaju da ovo čudo prirode jednostavno prođe; neiskusne, naivne i nadobudne koji su pogrešno vjerovali da će konjske snage njihovih automobila nadjačati dubinu rijeke i akumulacijskog jezera na njihovoj sredini; one pragmatične koji se u tim trenutcima niti ne upućuju na tu stranu nego prečicu traže na zaobilaznim putovima... Svojevrsna je to igra strpljenja između čovjeka i prirode, igra koja nije preporučljiva za one sa slabijim živcima.
U ponedjeljak je, i to zahvaljujući činjenici da je za dvadesetak minuta palo više od dvadeset litara kiše po četvornom metru, privremena rijeka i akumulacijsko jezero nedaleko središta Subotice pokazala kakvu sve snagu može imati, samo ako joj uvjeti pogoduju: razlila se i na pločnike s obje strane poplavljene autoceste, onemogućivši promet i pješacima koji su se uputili ka periferiji ili središtu grada.
Godinama, desetljećima unazad Subotičani se u takvim trenutcima sjete bliže i dalje rodbine čelnika lokalne samouprave, odgovornih i neodgovornih planera, urbanista i arhitekata; zarobljeni u obližnjem kafiću u koji su se brže-bolje sklonili ili jednostavno pod krošnjom nekog drveta sa svojim instant poznanicima raspredaju o tome tko je za to, i zašto, kriv, u afektu izgovaraju rečenice da nešto slično nigdje u uređenom svijetu ne postoji i... Kada se sve za razmjerno kratko vrijeme smiri, kada privremena rijeka i akumulacijsko jezero nestanu do neke sljedeće vremenske nepogode i kada stvari počnu po suhom teći svojim uobičajenim tokom, isti ti za tren – koliko traje i život onog prelijepog kukca na Tisi – promijene svoje raspoloženje i misli vrate na raniji kolosijek.
»Što u ovoj priči nedostaje?«, zapitat će se možda netko.
»Nedostaje, naravno, rješenje opisanog problema«, odgovorit će vjerojatno drugi netko.
»A možda ga ne treba ni tražiti, jer nam je tu, pred nosom«, umiješat će se sigurno netko treći.
Kada već sve garniture lokalnih samouprava, planera, urbanista i arhitekata nisu našli rješenje za problem mosta na Palićkom putu – jer, prepoznali ste sigurno iz prve da je ovdje o njemu riječ – onda se treba pomiriti s činjenicom da je postojeće stanje upravo onakvo kakvo i zaslužujemo. Možda za nekog sunčanog dana, u dokolici, vrijedi mirno razmisliti o tome da se privremene poplave događaju i u mnogo uređenijim gradovima od Subotice, jer kanalizacijska mreža nije pravljena za ekstremne uvjete. A možda u tim trenutcima vrijedi učiniti i korak više pa zamisliti ovu sliku – od vremenske nepogode napraviti turističku atrakciju: dovoditi ljude da pod privremenim nadstrešnicama (to se vjerojatno da izvesti) svjedoče nastanku i nestanku rijeke i akumulacijskog jezera kod mosta na Palićkom putu. I, naravno, tu im sliku naplaćivati.
Z. R.