Bolji običaji u novinarstvu nalažu da se, prije no što nekoga želiš predstaviti široj javnosti prethodno raspitaš o njemu, jer je to jedan od bitnih preduvjeta da sam ispuniš suštinu posla kojim se baviš: dati, kako se to veli u svim suvremenim sažimanjima novinarstva, pravovremenu, točnu i objektivnu informaciju. Takvu misiju sebi, na svoj zabavno-edukativni način, daje i emisija Šarenica, koja se emitira na prvom programu Radio-televizije Srbije.
S istim ciljem, bar je tako u uvodnom predstavljanju djelovalo, pojavila se ekipa Šarenice i u subotu, 31. kolovoza, kako bi javnosti u Srbiji predstavila Suboticu u povodu njene proslave Dana grada (1. rujna). Dajući stereotipnu ocjenu kako u Subotici »jedni s drugima, a ne jedni pored drugih« žive pripadnici tridesetak nacija, voditeljica Ana Babić dala je ujedno i informaciju »svete vode«: niti je pogriješila niti je pogodila. Sva je sreća što niti njen prvi sugovornik, gradonačelnik Bogdan Laban, nije na ovu temu prozborio koju više, jer je i ono što je kasnije rekao o gospodarskom procvatu grada i o stopi nezaposlenosti od 7% podložno posebnoj analizi. Međutim, ono što je kasnije u pojedinim dijelovima ove jednoipolsatne emisije slijedilo itekako je podložno analizi i kritici.
Primjera radi, u svoje reprezentativno predstavljanje Subotice ekipa Šarenice odlučila se za Takmičenje risara, koje se sredinom svakog srpnja održava u Đurđinu. Na prvi pogled – bravo! Jer, Dužijanca je svakako jedna od najznačajnijih gradskih manifestacija. Problem je, međutim, nastao odmah na početku: niti je gledatelj u Srbiji iz priloga dopisnika RTS-a iz Subotice Tonija Bedalova saznao tko to, otkada i zašto obilježava, a kulminacija prave prirode javnog servisa nastala je kada je u izjavi tim povodom dr. sc. Andrija Anišić predstavljen kao »predsednik udruženja Dužijanca«. Izostavljanjem navođenja da je Andrija Anišić predsjednik Udruge bunjevačkih Hrvata Dužijanca RTS je, tko zna koji put, svoju krilaticu »vaše pravo da znate sve« preobratio na »naše pravo da skrijemo što želimo«. Ništa bolje nije prošao niti Ivan Sarić, koji je u prilogu novinarke Milice Marković, nazvan i kao »Ivan, Jovan ili Janoš«, predstavljen kao »bunjevački svestrani sportista«, a nemali doprinos zbunjujućem »melting potu osobnog podrijetla« dao je i povjesničar i arhivist dr. sc. Zoltán Mészáros riječima kako je Sarić, »kao građanin Austro-Ugarske« bio »srpski šampion u biciklizmu«.
Da stvar s kontinuiranim ignoriranjem Hrvata u očima RTS-a nije slučajna pokazala je opet Milica Marković: nabrajajući u parku ispred Muzičke škole imena znamenitih subotičkih književnika Danila Kiša, Artúra Munka, Géze Csátha, Dezsőa Kosztolányija i putopisca Tibora Székelya zaboravila se okrenuti prema Gradskoj kući i primijetiti ime najvećeg hrvatskog sakupljača narodnih pripovjedaka i bajki Balinta Vujkova. Ne, nije ovdje riječ o neznanju (pa pred očima joj je bio, mogla se raspitati tko je to) nego o skrivanju činjenica za one koji ne znaju. A takva je većina javnosti u Srbiji, ne samo kada je riječ o Balintu nego i o Hrvatima u Subotici ali i u drugim mjestima u Srbiji, a što je RTS i ovoga puta bahato zanemario.
Konačno, ako su ekipi Šarenice poznati vrhunski rezultati koje već godinama unazad postižu nogometašice Spartaka (i ove godine u europskoj Ligi prvaka), naprosto je nevjerojatno – kada već nisu napravili prilog o tome – da u svom gurmansko-turističko-glazbenom kolažu nisu našli čak ni dvadesetak-tridesetak sekundi za spominjanje činjenice da je Bačka najstariji nogometni klub u Srbiji. Ali... nije neosnovano pretpostaviti kako su upravo tih dvadesetak-tridesetak sekundi i najveći problem, jer kada bi počeli nabrajati što je sve prvo nastalo u Subotici u odnosu na državu u kojoj se sada nalazi, možda bi i priča o njoj, baš kao i o Hrvatima u njoj, jednostavno bila izostavljena. Ovako, upravo na subotnjem primjeru, Šarenica je još jednom pokazala i pravo lice kuće iz koje dolazi: površno, netočno i subjektivno informiranje građana, uključujući i Hrvate koji (neki sigurno mimo svoje volje) redovito plaćaju pretplatu za to da bi od javnog servisa, i to u vlastitoj avliji – saznali da ne postoje!
Zlatko Romić