Na pragu sezone 2019./20. izvjesno je da će se, usprkos svim nedaćama, ŽRK Sonta 
i dalje natjecati * Nove pretumbacije 
zbog gašenja klubova

Kako je tijekom prethodne prvenstvene sezone, u većini slučajeva zbog nedostatka financijskih sredstava koje iziskuje ligaško natjecanje ugašeno nekoliko seoskih rukometnih klubova, Druga liga Sjever je reorganizirana. Skupina Srijem – Bačka ukinuta je, jer bi ostala sa svega 5 klubova. U novoj podjeli, baziranoj na teritorijalnom principu, formirane su skupine Sjever i Jug.  ŽRK Sonta je dopala u sjevernu skupinu, među devet vrlo jakih ekipa, pa će svaki osvojeni bod biti veliki uspjeh za mlađane Sonćanke. 
»Konačno smo u skupini u kojoj nam je i mjesto. U prošloj sezoni gostovanja su nam bila preskupa i za naše djevojke prenaporna zbog velike udaljenosti. Istina, rivalke u ovoj skupini su nam jače, međutim, u ovakvoj organizacijskoj shemi, nadam se, odigrat ćemo osam utakmica u polusezoni i neće bito pauza između dva meča od po mjesec dana. Nadam se i da tijekom prvenstva neće biti odustajanja od natjecanja i gašenja klubova u mjestima u kojima se sportske aktivnosti održavaju samo zahvaljujući entuzijazmu pojedinaca. Plašim se i za sudbinu ŽRK Sonta, jer je u lokalu novaca malo, a siromašnih klubova puno. Nadam se da ću s ovim djevojčicama izdržati sve nedaće i uspješno odigrati cijelu sezonu. Nažalost, pod uspjehom ne podrazumijevam neke grandiozne rezultate, nego goli opstanak kluba«, kaže predsjednik i trener Stevan Mihaljev.

Kriza ne jenjava

Kriza rukovodećih struktura u ŽRK Sonta traje već pune dvije godine, Upravni odbor funkcionira samo na papiru. Trener Stevan Mihaljev istodobno je i predsjednik, izabran na posljednjoj skupštini kluba, a po APR-u, na toj dužnosti je još uvijek Saša Krstin. I, dok traje ovo dvovlašće, ili točnije rečeno anarhija, natjecateljski pogon je prepušten sam sebi. Evidentna je kriza i u igračkom pogonu. Što zbog odlaska na dalje školovanje, što zbog profesionalnih obveza, klub je ostao bez iskusnijih igračica. Praznine su, doduše, popunjene učenicama OŠ Ivan Goran Kovačić, a kako su to cure dobi 12, 13, 14 i 15 godina, najveći problem je njihovo neiskustvo i tjelesna konstitucija. Najstarije po godinama su srednješkolke, tako da ni kod njih ne može biti riječi o pretjeranom natjecateljskom iskustvu.  
»Mislim da ćemo i dalje biti najmlađa ekipa u ligi, no, s tom sudbinom se moramo pomiriti. Za izlazak iz krize moramo se pogledati u oči i svi skupa zasukati rukave, ne radi sebe, ne radi nekih osobnih ili stranačkih interesa nego radi ovih djevojčica koje su i najzaslužnije za opstanak kluba. Nikako ne uspijevamo okupiti sonćanske sportske djelatnike, u selu ih jednostavno nema. Stariji su načeta zdravlja, mlađi su preopterećeni profesionalnim obvezama i tako se vrtimo u začaranom krugu«, analizira trenutačnu situaciju Mihaljev.  

Doza optimizma

Tijekom ljetnih mjeseci uspostavljeni su kontakti s više klubova u bližoj i daljoj okolici. Mihaljev je izlaz za klub pronašao u, kako je načelno dogovoreno, dugoročnoj suradnji s prvoligašem, ŽRK-om Radnički iz Bajmaka. 
»U razgovorima s predsjednikom Bajmoka Duškom Stipanovićem iskrslo je rješenje koje odgovara i nama i njima. Kao prvoligaši imaju ekipu iskusnih i tjelesno vrlo jakih djevojaka, ali imaju i jako dobru klupsku rukometnu školu, pravi rasadnik kvalitetnih igračica. Dogovorili smo da nam pet njihovih igračica, rođenih 2000. i 2001. godine, ustupe na dvojnu registraciju. Te igračice su im na pragu prve ekipe, ali još uvijek nisu unutra. Po dogovoru, trenirat će s njihovim prvotimkama, a kod nas će, kao osjetna pojačanja, imati punu minutažu. Tako će one, umjesto eventualnog sjedenja na klupi, stjecati neophodno natjecateljsko iskustvo, a dobro će doći i našim djevojčicama kao vrlo kvalitetna potpora u igrama za bodove«, s dozom optimizma priča Mihaljev. 
Sonćanskim rukometašicama puno bi značio i povratak publike na tribine dvorane OŠ Ivan Goran Kovačić.  
»Nadam se da više nećemo igrati pred žalosno praznim gledalištem. Te cure su pravo blago i jednostavno moraju osjetiti da imaju podršku sela. Nije mi ugodno odgovarati na njihove upite je li naš klub bitan bilo kome, osim njima i meni. Sonćani, oduvijek korektni navijači, u prošlom prvenstvu su okrenuli leđa klubu. Duša me boli kad čujem da se navijanje jednoga dijela sve malobrojnije publike svodi na vrijeđanje i psovanje pojedinih igračica koje izgaraju na parketu i koje zbog mladosti i neiskustva ne postižu bolje rezultate. Volio bih i da se realizira puno toga izrečenog od strane političara, da se, ne samo u njihovim obećanjima, stvori klima za stvarni razvoj i omasovljenje sporta u sredinama u kojima nema financijski moćnih gospodarstvenika i njihove volje za pomoć malim klubovima. Jedino tako bi se spriječilo gašenje klubova s početka ovoga teksta. Ne moram tražiti primjere van kluba. Kakva nam je korist od nedavnog posjeta državnog tajnika za sport, od njegove govorancije na temu omasovljenja sporta u malim sredinama ako se sva ta najavljena potpora svela samo na deset lopti koje nam je tom prigodom uručio? Ništa od ostalog netko nije realizirao, a time bi se trebale pozabaviti strukture vlasti od države do lokala. Ukoliko se ništa ne poduzme, sve će se svesti na još jednu turu predizbornih obećanja, a stanje će se mijenjati samo na gore. Nadam se i da će se u našem klubu u predstojećoj sezoni puno toga iskristalizirati i da će kroz godinu dana sve biti jasnije nego danas«, završava priču Mihaljev. 
Ivan Andrašić