Ljudski život ispunjen je različitim vrstama straha, te se čovjek nastoji zaštititi koliko može i kako zna. Jedini strah koji teško pobjeđuje je onaj od onostranosti, od završetka života i susreta sa smrću. Zato mnogi o tome ne žele ni misliti, zaboravom zatomljuju taj strah i usredotočuju se isključivo na sadašnjost. No, Kristovi sljedbenici nemaju se zašto bojati ni života ni smrti, jer Isus daje jasne upute i čvrsta obećanja za sve koji ga nasljeduju.
Riječi ohrabrenja
Isus ove nedjelje svoju pouku započinje riječima: »Ne boj se, stado malo…« (Lk 12,32). Stado malo kojem se obraća su njegovi učenici. Oni su unutar židovstva uistinu malo stado i poslije Isusove smrti i uskrsnuća. Zbog svoje vjernosti Isusu nailazili su na brojne otpore i prezire, bili su često u životnoj opasnosti. Još dok je Isus bio s njima, bilo je odbacivanja i otpora. On poznaje budućnost, zna što čeka njegove učenike i hrabri ih. Ne obećava im da će nestati poteškoće i opasnosti, da će navještaj evanđelja ići jednostavno, da će biti prihvaćeni. Ne obećava im nikakve olakšice u djelovanju nego im obećava kraljevstvo nebesko. I stoljećima kasnije njegovi će sljedbenici ostati malo stado. Najprije su među Židovima učenici i oni koji su im se pridružili bili manjina u odnosu na veliki broj onih koji nisu prihvatili Isusa. Kasnije, kada je krenuo navještaj evanđelja, diljem Rimskoga carstva u poganskom svijetu oni opet ostaju mala zajednica. A danas, nakon dva milenija od kad su izgovorene Isusove riječi, iako se Crkva proširila na sve kontinente i među gotovo sve narode, oni koji zaista slijede Krista ostaju i dalje malo stado. Iako su u ljudskoj povijesti male zajednice tražile zaštitu većih i moćnijih, Isus svoje stado ne upućuje na to nego daje obećanje kraljevstva nebeskog.
Premda se već u prvim riječima naslućuje apsurd, jer je malo stado uvijek ugroženo, pa samim tim ima i razloga za strah, nastavak je iz čovjekove perspektive još apsurdniji. Naime, Isus od svojih traži da sve rasprodaju i podijele, dakle da ostave i svaku vrstu materijalne sigurnosti, što svakom čovjeku djeluje nezamislivo i neprihvatljivo. No, odricanjem od zemaljskog blaga i potpunim oslanjanjem na Isusa, stječe se blago na nebu, a »gdje vam je blago, ondje će vam i srce biti« (Lk 12,34).
Na ovaj način Isus poručuje da njegov učenik, onaj tko se potpuno predao nasljedovanju doista nema razloga za brigu, jer je Bog uvijek s njim. Takve poruke ohrabrenja stizale su još u Starom zavjetu svima koje je Bog pozivao u svoju službu. Tako su, primjerice, Mojsije i Jeremija, koji se nisu osjećali sposobnima za zadaću koju im je Bog namijenio, ohrabreni obećanjima zaštite i stalne Božje prisutnosti. I uistinu je bilo tako. Unatoč svim nedaćama na koje su naišli tijekom izvršenja svoga poslanja, Bog je uvijek bio s njima i štitio ih. Nije im bilo lako, osobito Jeremiji, kojega je narod odbacivao te pokušao čak i smaknuti, ali Božja ga ruka nije napustila. Tako je do današnjeg dana Bog sa svakim koji se stavlja u njegovu službu, koji slijedi Krista i svjedoči evanđelje. Nedaće i teškoće ostaju, ali Božja ruka štiti svakog vjernika i na kraju puta uvodi ga u nebesko kraljevstvo.
Pripravnost
Uz poruku ohrabrenja i obećanja kraljevstva, Isus poziva na budnost. Budnost u kršćanskom smislu znači pripravnost za susret s Bogom. Kao primjer budnosti on priča prispodobu o sluzi koji čeka gospodara. Ako sluga vrši svoj posao i pripravan dočeka gazdu koji se iznenada kući vraća, gazda će ga nagraditi, a ako sluga ne vrši svoju zadaću dobro, jer misli kako ne mora jer nema gazde, kada ga gazda u tome zatekne kaznit će ga (usp. Lk 12,35-48). Nije teško zaključiti da je gazda Bog, a sluge su ljudi. Cijeli naš život mora teći u pripravnosti za susret s Gospodinom. Ta se pripravnost odnosi na sva područja života. Potrebno je uvijek nastojati živjeti pravim kršćanskim životom, svaki dan i svaki sat. To znači i moliti i odlaziti na svetu misu i pomagati bližnje, ali i revno izvršavati poslove za koje nas je Bog odredio. Svatko ima svoje zanimanje i to je njegovo poslanje u svijetu. Sve što radimo moramo raditi odgovorno i s ljubavlju, jer smo na to od Boga pozvani. Dakle, pripravnost i pobožnost nije samo formalno izvršavanje vjerskih obveza nego ljubiti Boga kroz revno vršenje svih svojih dužnosti koje su naš doprinos boljem i ljepšem svijetu.
