Bać Iva oduvik voljijo vandrovat. Njega će to, kako izgleda, držat dok živi. Eto i prvać, latijo se obilazit njegove pajtaše Bunjevce. Ko nji vrime dužijanci, a to oduvik voljijo. Najlipše mu bilo gledat ka bandaš i bandašica na blagosov nosu kruv o novoga žita. Tako i ka bila Dužijanca u varoši. veli, prvo će obit kuma Tunu i njegovu. Došo, domaćin već sidi navučen, pa ščim njegova bude gotova, iće u varošku kuću, tamo se svake godine pridaje kruv varoškomu ocu, a potli poslidnjega izbiranja varoške matere. Otkako kum Tuna avanzovo u njeve partije i on bude tamo, oma nuž nju. Bać Iva se samo pozdravijo š njim, pa veli, da ne smeta, otiće u njevu crkvu, pa će makar ozmolit jedanočenaš za sriću i zdravlje bandaša i bandašice. Unišo u crkvu, misa taman počela. Gledi, ne može virovat svojima rođenima očima. Izgleda mu ko da prid oltarom vidi dva bandaša i dvi bandašice. Svit u starovirckima ruvima popunijo kore, al se u zraku ositilo da liva i desna strana nisu svoji. Sve se ružno pogledavali. Crkva mu se stala okretat oko njega, oma moro izajt na zrak. Izvadijo iz džepa nikaku bočicu što mu pripisala doktorica i dvatriput špricnijo usta. Za dram mu bilo bolje. Oma se sitijo svega obnarodovanoga na sokoćalu i u njevi novina, a tojić u crkve vidijo i uživo, da se Bunjevci izdilili na dvi fele. Sitijo se i da š jedne strane u kora vidijo i dosta nji, uredno navučeni u starovircke nošnje, kako se krstu, al ne cilom šakom, neg sa tri prsta. Sad mu to istom sinilo prid očima. U crkvu vuše ni unišo. Po najdublje ladovine ošo do varoške kuće. U velike sale za dugačkim astalom varoški dade, upolak mater. U klupa sidu na jedne strane jedni, na druge drugi, političari. Niko niskim ne divani. Ni prošlo puno vrimena, uzmuvali se ni što bešteluju i trukuju za novine i televiziju. Bandaši i bandašice unišli svako sa svojima. Vrata bila širom otvorita, pa unišli zajdno. Da nisu, ko zna kako bi se svršilo, teško bi se mogli mirno sporazumit ko je pridniji i ko mora prvi unit. Varoške matere kruv ponudili i jedni i drugi, ko da ni o istoga žita. Oma se bać Iva sitijo i kako na sokoćalu obnarodovano i da u nikoliko sela okolo bile dužijance, pa vidijo da isti bandaš ve godine bijo u dva komšicka sela, a bandašica lane u jednomu, ve godine u drugomu. Njevi stari ji nisu naučili da po adetu, otkako je Dužijance, bandaš jal bandašica nikad nigdi niko ni mogo bit dvaput. I bandaši i bandašice su uvik divanili na ikavice, ve godine opazijo da su za novine i televiziju divanili na čiste ekavice. Izgleda da ji ni doma niko ni naučijo drugače. Oma se sitijo i njegovi. Eto, na sokoćalu i u njevi novina prvać vidijo da u selu ko sestre i zeta o njegovoga krizmanoga kuma njevo najnovije društvo slavilo zavitni dan. To šarena ruva, to tambure, to igranje i pivanje, to večera, masna i slasna... a notaj dan se tamo oduvik nosilo tavna ruva, postilo i molilo. Ni ko nji ve današnje stari kanda nisu naučili adetima. A najposli, ko zna, možda se adeti prominjili, a možda i ljudi iskvarili.