Koliko god mislili da poznajemo Isusa i njegovo evanđelje, događa se da nailazimo na mjesta koja nas zbunjuju. Više puta neke Isusove riječi kao da ne možemo pomiriti s onim što o njemu znamo i s onim što znamo o njegovom nauku. Ipak, nema kontradiktornosti u njegovom navještaju. I ono što nam se čini logično i ono što nas zbunjuje, sve je usmjereno na navještaj Božjeg kraljevstva i daje nam upute kako da i sami do tog kraljevstva stignemo. Često baš to što nas zbunjuje i ne možemo pomiriti s ostatkom Isusovog nauka nosi u sebi najsnažniju poruku i najveću opomenu za cijeli kršćanski svijet. Tako je i s kratkim odlomkom iz Lukina evanđelja koji čitamo ove dvadesete nedjelje kroz godinu (usp. Lk 12,49-53).

Oganj

Prve Isusove riječi koje nas zbunjuju i plaše su: »Oganj dođoh baciti na zemlju pa što hoću ako je već planuo!« (Lk 12,49). Oganj je još od Staroga zavjeta simbol suda Božjeg, simbol pročišćenja Božjeg naroda od svih grijeha i opačina koji ga priprema za Božji dolazak. Brojni proroci su se koristili upravo slikom ognja kada su naviještali svršetak svijeta. A Isus koristi ovu sliku da naznači kako je njegovim dolaskom započelo vrijeme naviješteno po prorocima. Dakle, nastupila su vremena u kojima ljudi mogu očekivati Božji dolazak i sud. Zato se treba zamisliti nad tom slikom ognja, koja nas upozorava da je došlo vrijeme preispitivanja i promjene. Isus je u svome naučavanju pozivao ljude na obraćenje, na promjenu srca, odbacivanje grijeha i približavanje Bogu, a sada, spominjući oganj, samo snažnije naglašava da je došlo vrijeme da se promjene na koje poziva učine, da nema vremena za odlaganje.
Isusovi učenici su živjeli u iščekivanju skorog drugog Kristovog dolaska te su se trudili biti za njega pripravni. Međutim, to se nije dogodilo za vrijeme njihovih života, svijet je i dalje u iščekivanju. Ali, vjernici su postali mlaki, nisu više pripravni za taj susret ako se uskoro dogodi. Ovo evanđelje želi nas probuditi iz te uspavanosti i pozvati na pripravnost o kojoj je Isus prošle nedjelje govorio u svojoj prispodobi o slugama (usp. Lk 12,32-48). Kraljevstvo je Božje bliže nego što mislimo, zato moramo biti pripravni da nas Gospodin, kada dođe, ne nađe pozaspale.

Zašto razdor?

Nakon ognja, još nas više zbunjuju Isusove riječi o razdoru koji donosi: »Mislite li da sam došao mir dati na zemlji? Nipošto, kažem vam, nego razdjeljenje. Ta bit će odsada petorica u jednoj kući razdijeljena: razdijelit će se trojica protiv dvojice i dvojica protiv trojice – otac protiv sina i sin protiv oca, mati protiv kćeri i kći protiv matere, svekrva protiv snahe i snaha protiv svekrve« (Lk 12,51-53). Nije li za Krista rečeno da je Knez mira, nije li on onaj koji donosi mir, nisu li ove riječi suprotne svemu drugom što je naviještao i na što je pozivao? Nema u ovim riječima nikakve kontradiktornosti i suprotnosti. Razdor o kojem on govori posljedica je ognja koji je došao baciti na zemlju. Došao je kao utjelovljeni Sin Božji, prenio nam Božju poruku i navijestio blizinu njegovog kraljevstva, ali nisu svi povjerovali. Mnogi su ga osudili, odbacili njega i njegovo evanđelje dok su drugi povjerovali i slijedili ga u stopu te slušali i upijali svaku njegovu riječ. Nastao je razdor među ljudima jer su mnogi odbacili istinu, Krista. Znamo da u prvim kršćanskim vremenima, dok su trajali progoni, nije bila rijetka pojava da otac uperi prst u kćerku, muž u ženu, brat u brata i osudi ga kao kršćanina, iako je znao da za vjeru u Krista slijedi okrutna smrtna kazna. Dakle, nije Krist došao da ljude podijeli nego su se oni podijelili sami, jer ga nisu prihvatili. On je istinu donio cijelom čovječanstvu, ali mnogi nisu imali uši da čuju i oči da vide.
Što je danas drugačije? Kršćani danas spavaju stopljeni potpuno s ovim svijetom. Odgovara im da su isti, da se ne ističu, ne žele da se dogodi razdor o kojem Isus govori, ne samo u njihovim obiteljima nego ni u društvu, ni na radnom mjestu. Žele biti isti poput ostalih. Zaboravljaju da je taj razdor nužan, jer je on izraz kršćanskog života, a kršćanin ne može prihvaćati tekovine kulture i društvene norme ponašanja koje odudaraju od kršćanskog načina života. Kršćanin, da bi bio dostojan toga imena, mora biti Kristov svjedok u svijetu, bez obzira na cijenu. Takvog žara fali današnjim vjernicima, a taj žar je izraz budnosti za susret s Gospodinom kada dođe. Preispitajmo se, probudimo svoju uspavanu vjeru i budimo spremni.