Obavezni dio svakog ljetovanja su nam postale ekskurzije i ja sam ponosna na sebe zbog toga. Nekako mi je to prije bio neki štreberski koncept, ili možda čak umirovljenički. Ne da je to nešto loše nego je odudaralo od mladog i ludog i nikako se nije uklapalo u zabavno.
Brač, kao ovogodišnji ljetni izbor imao je što ponuditi i u tom smislu. Uostalom, na svakom morskom ljetovanju uvijek je u ponudi neka ekskurzija brodićem u vidu cjelodnevnog uživanja. Umije biti zabavno, ali smo nekako prevagnule na aktivnost svojim nogama.
Vidova gora
Vidova gora je najviši vrh Brača, ali i svih hrvatskih otoka. Doseže visinu od 778 m i pripada općinama Bol, Postire i Nerežišće. Ime je dobila po crkvi sv. Vida koja je bila dignuta u 13. ili 14. stoljeću, a od koje su danas ostale samo ruševine. Do Vidove gore se može doći prilično lako i vrh je dostupan svima, a pod tim najprije mislim da je moguće doći autom. Naravno, avanturisti biraju hiking stazu i ona vodi skroz od Bola i za to pješačenje je potrebno izdvojiti dva sata za jedan pravac, točnije pet sati za tamo i natrag i malu pauzu na vrhu. A na vrhu pravo uživanje, mali raj. Naslov u novinama koji bi objasnio doživljaj na vrhu bi mogao ići ovako: »Obećali su nam pogled koji nećemo moći zaboraviti, a dobili smo mnogo više od toga«. Na prvom mjestu pogled na Hvar u njegovoj punoj veličini, veličanstveno. Dalje, Korčula, Vis, Biševo, Jabuka i u daljini Pelješac. Naravno, vidi se i kopno i naslućuje Makarska, a kako neki sretnici kažu, u vrijeme vedrih dana može se vidjeti Monte Gargano na Apeninskom poluotoku. Najduže zadržavanje i najatraktivniji pogled je onaj na plažu Zlatni rat i koliko god pokušavala ostati imuna na ono što masa voli, plaža Zlatni rat i pogled na nju s ove visine odista plijeni i ona izgleda fantastično. Fotografija će dočarati mnogo bolje nego što bih ja ikada uspjela opisati. Ostale detalje o Vidovoj gori, njenoj povijesti, biljnom i životinjskom svijetu ostavljam za neki drugi zapis, jer ih moram opravdati pješačenjem za koje ovog puta nismo imale vremena.
Pustinja Blaca
Ovo nam je zapravo bila prva ekskurzija toga dana i razlog zašto nismo stigle pješačiti na Vidovu goru. Pustinja Blaca je svakako mjesto koje morate iskusiti prilikom posjeta Braču. Namjerno kažem iskusiti, a ne posjetiti jer ona ne predstavlja samo posjet čuvenom samostanu nego pravu jednu avanturu. Do Pustinje Blaca može se stići iz više smjerova, ali vas uvijek na kraju čeka polusatno pješačenje, i to putom koji su utabale mazge i konji. Danas muzejska ustanova, Pustinja Blaca je svoju povijest otpočela davne 1551. godine kada su dvojica popova glagoljaša iz Poljica, u špilji Ljubitovica, našli svoj spas u bijegu pred Turcima. Njihovo sklonište se brzo razvilo u samostan kojim su upravljali poljički svećenici, koji su često bili iz jedne obitelji. Uklješten uz strmu liticu na južnoj strani Brača, između Bola i Milne, samostan je fenomenalan spoj prirode i povijesti, osobita oaza mira i iznimni spomenik za ljudski rad, izdržljivost. Priča koju je vodič podijelio s nama je odista nevjerojatna, kao i muzejski eksponati koje smo vidjeli, bogata knjižnica, nevjerojatna astronomska zbirka posljednjeg pustinjaka don Nikole Miličevića. Nevjerojatno mi je, ali i žao, što svoju priču nije nastavila i danas, u onom obliku u kojem je krenula ali sa sigurnošću tvrdim da njen duh živi i danas i da ga divno prenose ljudi koji rade na njenom očuvanju. I da: nešto posebno u njoj živi i diše i sigurna sam da ću to pokušati odgonetnuti u sljedećem posjetu.
Unajmljeni kajak
Dugo imam želju veslati po moru. Od svih veslanja, što natjecateljskih, što rekreativnih, ni jednom nisam veslala u moru, a i vodič u Pustinji Blaca nam je rekao kako se ona može vidjeti i s mora, ako znaš gdje gledati. Dovoljno izazova za namazati visoki faktor i ujutro krenuti na veslanje. Ideja da ćemo naći neku super plažu i tu završiti ovaj pothvat je bila u igri, ali su nas izazovi vukli. Mapa je pokazala da ipak nije tako brzo i lako stići do uvale Blaca, što nam je samo dizalo zanimanje. Kajak je bio naš na četiri sata, što je značilo da stajanja nema. Vožnja kajaka je počela ličiti na pedalanje do mora u momentima kada smo pomišljali da je cilj iza sljedećeg prijevoja, s tim da je ovdje bio iza sljedeće uvale. Uvala za uvalom, val za valom i stigli smo. Ipak, nismo uspjele vidjeti samostan ali smo ostale očarane samom uvalom i fotografijama koje smo napravile. Predano smo se zaputile natrag, a gas nam je davao crni oblak koji nas je vijao s pučine. Priznajem da je bilo malo zastrašujuće, ali i uzbudljivo. Pokisle i zadovoljne, osvojile smo i ovu avanturu.
Gorana Koporan
