Malo će ljudi priznati – ma i sami pred zrcalom (i to u sebi) – da im dani prolaze u tami bijelih laži nego će se zaklinjati u bjelinu Istine, pa bila ona i najcrnja. Međutim, redatelj Paolo Genovese i možda još i više scenaristi Filippo Bologna i Paolo Costella pronašli su mač koji siječe zamršeni čvor, isprepleten lažima i istinom. Za to im je poslužio film Savršeni stranci (Perfetti sconosciuti) u kom jedna od sedam glavnih (ujedno i sporednih) likova Eva (Kasia Smutniak) negdje na početku izriče rečenicu koja je možda i definicija suvremenog doba: »mobiteli su crne kutije naših života«. Upravo Eva, psihoterapeutkinja, za večerom na koju su pozvali svoje prijatelje (dvoje parova i jedan bez svoje »polovine«) predlaže nešto što je u svakodnevnom životu među odraslim ljudima gotovo nezamislivo: da svi stave svoje mobitele na stol i da svaka poruka ili razgovor postanu javni.
Obično ćaskanje, uobičajeno za takve prilike, od toga trenutka gradativno se pretvara u strepnju da će na površinu izaći tajne koje se ne tiču samo svakoga ponaosob nego i one koje su isprepletene i njihovim međusobnim odnosima. Naravno, pozivi prijatelja ili uže rodbine u takvim trenucima za onoga kome su upućeni djeluju ne samo spasonosno nego i kao kratkotrajni ključni dokazi da je u njihovom privatnom životu sve čisto i nevino. Ali, čak i tada, upravo domaćica Eva, putem razgovora svog supruga Rocca (Marco Giallini) s njihovom tinejdžerskom kćerkom, biva žrtva vlastitog prijedloga da za jednu večer trajno objelodani svoje tajne. Tajne, skrivenije čak i od onih unutar četiri zida, poput smeća u poplavi jedna po jedna isplivavaju na površinu, blateći podjednako sve sudionike ove »igre«, a svaka sljedeća je zapravo povod da posljednji u nizu napadne svog prethodnika koji je – već žigosan ili još neobilježen, svejedno – također upirao prstom u drugoga. Tu se zaista ne zna što je gore, i tko je gori: Lele (Valerio Mastandrea), koji svake večeri u određeno doba na mobitel dobija lascivne fotografije »prijateljica« s društvenih mreža ili njegova supruga Carlotta (Anna Foglietta), koja zarad virtualnog društvenomrežnog prijatelja ide bez gaćica (i znanja svog supruga); Cosimo (Edoardo Leo), koji je u tajnoj vezi s domaćicom Evom dok mu tajnica upravo te večeri otkriva da je trudna s njim ili njegova supruga Bianca (Alba Rohrwacher), koja svom bivšem momku dijeli najeksplicitnije seksualne savjete. I na koncu, tu je i Peppe (Giuseppe Battiston), koji se zarad »mira u kući« lažno predstavlja kao prijatelj kojemu je nova djevojka bolesna, krijući istodobno da je u vezi s muškarcem, odnosno da je »froscio« (peder) kako razdraženo naglašava kada se na koncu »to« ipak otkrije. Treba li uopće naglašavati da se ove situacije nadovezuju jedna na drugu kao plod svakodnevnih »obreda« čiju suštinu, ali i slast (zabranjenog voća) čine upravo tajne koje kopaju do egzistencijalnih dubina?
Više je, osim nabrojanih, elemenata koji ovaj film čine jedinstvenim, vrhunskim. Prije svih, to je sama radnja koja svojom jednostavnošću i univerzalnom temom privlači gledatelja od prvog do posljednjeg kadra. Ono što je također u kategoriji izvrsnosti svakako je gluma u kojoj se svaki akter, poput najboljeg suca, nameće upravo svojom savršenom nenametljivošću, te je jednostavno – ne zbog prirode dodiljenih uloga – nemoguće među njima izdvojiti onog najboljeg ili bar onog »glavnog«. Jedna od posebno privlačnih kvaliteta Savršenih stranaca ipak je humor, koji, osim svježine i originalnosti (u ovakvom scenariju, naime, brojne su mogućnosti neočekivanih obrata) ima i amortizirajuću ulogu smanjenja nelagode vlastitog uživljavanja u bilo koju od opisanih situacija.
Najsnažnije u svemu ipak su poruke koje Savršeni stranci nose u sebi. Jedna od njih svakako je izmijenjena dioptrija kojom gledamo na svoje najbliže, ali i samospoznaja o vlastitoj ulozi i naivnosti u tom odnosu, bilo da smo u poziciji žrtve, bilo grješnika, a što možda najbolje o(d)slikava upravo uloga Peppea koji (dijelom i vlastitom krivnjom) od početnog grješnika na koncu izrasta u pravednika, jer se upravo njegova ljubav pokazala najnevinijom i neukaljanom.
Recimo konačno i to da su Savršeni stranci kod nas proljetos bili prikazani na Radio-televiziji Vojvodine, kao jedan u nizu odličnih filmova koje prikazuje ova kuća, zahvaljujući prije svega sjajnom izboru uredništva filmskog, igranog i dramskog programa. Stoga, ukoliko u bilo kojoj najavi programa naletite na Savršene strance – nemojte propustiti priliku da ih upoznate. Možda bolje upoznate i sebe.
Zlatko Romić