Vruć srpanjski dan, rano popodne, siesta. Osor. Kameni grad – muzej u čijim me uličicama i trgovima prvi dočekuje brončani hrvatski violinist Franjo Krežma, mnoštvo Meštrovićevih bronci poput Žene s harfom i Daleki akordi – Djevojka s lutnjom, poprsje mladića s flautom ispod spomen ploče Danijelu Marušiću, utemeljitelju Osorskih glazbenih večeri, monumentalna skulptura Jakova Gotovca Marije Ujević Galetović ispred zvonika crkve, djela još mnogih čuvenih hrvatskih kipara na temu glazbe. Nakon takvog dočeka, među antičkim zidinama i utvrdama, na mjestu prve ranokršćanske bazilike, među koloritom renesansnih portala i tragovima antičkih vila, uz onaj unutarnji ushit, znam da se ovaj doživljaj za mene pohranjuje u riznicu vrlo utjecajnih ozračja. Grad se preda mnom otvara i pokazuje mi aleju hrvatskih skladatelja, s bistama Dore Pejačević, Stanka Horvata, Borisa Papandopula, Igora Kuljerića, Stjepana Šuleka, Ivana Brkanovića, zaljubljenika u Osor akademika Andre Mohorovičića. Kao grozd su takva mjesta s utkanim stoljećima u svoj krvotok, jer se u svakom vremenu pripajaju bobice novih umjetnika. Tako su svoje radove ovdje ostavili kipari Marija Ujević, Kuzma Kovačić, Petar Barišić, Nina Horvat, Ivan Meštrović, Fran Kršinić, Vanja Radauš i mnogi drugi. Ta patinirana umjetnički oblikovana zelena bronca i kameni grad – muzej. Prolazim sa strahopoštovanjem, divljenjem i očaranošću i znam da se nalazim na izuzetnom mjestu. Ponovno gledam kip Franje Krežme za kojega nema boljega mjesta do na pozadini kamenog zida gotičke crkvice sv. Gaudijencija iz 14. stoljeća, zaštitnika Osora. Ispred renesansne katedrale Marijina Uznesenja iz 1498. godine Meštrovićevi Daleki akordi: Djevojka s lutnjom. Stoljeća šúme ovim mjestom, arhitektura u srazu s kiparstvom i glazbom naših dana.  
Na piazzi, forumu ispred katedrale, s jedne je strane biskupski dvor, s druge muzej, a prostrani trg otječe kalama Osora. Dva su drveta lipe na piazzi, ispod jednoga caffe bara Gaude. Jedina trgovina ne radi do 18 sati, crkve su zatvorene, muzej također. Dakle, Gaude. Popodnevna siesta, poneki strani turist koji se brzo izgubi iz vidokruga, malobrojni gosti u kafeu, pokoja mačka lijeno se prošeta, a ispred kuća koje uokviruju trg poneki mališan koga još nije uspjela shrvati ljetna žega.Vrijeme míli, a gdjegod pogled padne sve je umjetnost, sve odiše smirenošću vjekova. U osobnoj zbirci atmosfera piazza u Osoru u gluho ljetno rano popodne zauzima visoko i počasno mjesto. U gradu starom 4 tisuće godina, u nekadašnjem biskupijskom sjedištu pogled mi se odmara na pročelju renesansne katedrale iz 1498. godine. Kako moćno izgledaju ti njeni kameni blokovi. S desne strane katedrale je biskupska palača u kojoj je Muzej sakralne umjetnosti. Cijela ta mala povijesna jezgra grada potječe iz 15. i 16. stoljeća. Sjedeći pod lipom pogled mi pada i na Muzej, nekadašnju gradsku vijećnicu u kojemu je i arheološka zbirka, jedna od najstarijih u Hrvatskoj. Zanimljivo je da se tamo čuva i portret prvog rimskog cara Oktavijana. Saznajem i da temelji gradskih zidina otkrivaju drevnu povijest čiji tragovi sežu do IX. stoljeća prije Krista, a nedaleko od ostataka gradskih zidina nalaze se ruševine benediktinskog samostana I crkve sv. Petra. A u nekadašnjem samostanu sv. Nikole u Osoru između 1080. i 1082. godine napisan je Osorski evanđelistar, prvi hrvatski rukopis s neumama crkvene glazbe koji se danas čuva u vatikanskim arhivima. 
Umalo zaboravih podsjetiti i na brončani spomenik hrvatskoj kuni Belizara Bahorića. Jer Osor je prvo mjesto u kojemu se trgovalo kunama, to jest kuninim krznom, već 1018. godine. I tako, pod lipom snatrim davnu i bogatu prošlost ovoga minijaturnog mjesta na krajnjem jugu otoka Cresa kojega od otoka Lošinja dijeli nekada prokopani kanal Kavuada. Sada je atraktivno vidjeti i pokretni most koji se dva puta na dan zarotira da bi kanal bio otvoren za prolaz brodicama. A ime Osor, odakle je? Apsoros je njegovo ime, za koje se smatra da potječe od imena antičkog junaka Apsirta. Svakako, osorske glazbene večeri su na listi onoga što želim doživjeti, ali rano ljetno popodne u caffeu Gaude nema premca. 
Nela Skenderović