Među neobičnim starim fotografijama vrlo rijetko se nađu one na kojima nisu ovjekovječene osobe. Upravo jedna takova tema je današnje priče. Autoru ovih redaka ponudio ju je još prije desetak godina jedan od susjeda, Antun Šokac, koji ni sam nije znao kako se stvorila kod njega na tavanu, u kutiji s još dvadesetak prilično dobro očuvanih, uvezanih upredenim konopljanim koncem. Na poleđini je vidljiva zabilješka: travanj 1952. Prije pola stoljeća i više beštelovanja su bila rijetka, najčešće vezana za svadbe i događanja slične važnosti. Trebalo je takovu fotografiju sačuvati, na poleđinu pribilježiti događaj, sudionike i, svakako, datum nastanka. Kako je fotografija bila neka vrsta luksuza, a nije baš svako mjesto imalo ni fotografa i kako se puno toga trebalo poklopiti, prava je slučajnost i sam nastanak ove snimke. Prije svega, baš u vrijeme kad su ovi pilići izleženi i pokupljeni u pleteni košar pun slame, s jednom od kvočaka, onom za koju gazdarica procijeni da će najbolje čuvati piliće; trebalo je da u selo naiđe fotograf iz drugog mjesta i, koje li slučajnosti, sretne se s gazdom kuće u kojoj je fotografija nastala. »Moji su bili sitni paori. Otac je obrađivao zemlju, imao je sedam-osam lanaca, par konja i nekoliko zaprežnih strojeva. Majka je, u sezoni radova, redovito išla s njim u polje, a u kući je vodila brigu o peradi i o povelikom povrtnjaku. Iz djetinjih dana se sjećam kvočki s pilićima poput ovih na fotografiji. Imali smo veliko, paorsko dvorište, puno peradi. U nevelikoj štali držali smo kravu muzaru, par konja, ždrijepca i kobilu, u jednom svinjcu krmaču, u drugom sedam-osam svinja u tovu. Znam da smo zimi za sebe klali dvoje, ostali su bili za prodaju. Otac bi se radovao kad bi se kobila oždrijebila ili krava otelila, isto tako i kad bi se krmača oprasila, to su u perspektivi bili izvanredni novci za kućni proračun. Perad smo držali u povelikom broju. Znam da je otac uvijek govorio kako je to, uz mlijeko koje svakog dana pomuze, majčino carstvo i kako ona treba raspolagati novcima koje se zarade od njih. Patke, guske i purice nosile su jaja u jazbinama koje bi sebi napravile u kamari slame, ispod drnjaka, ili u štali. Ta jaja nismo sakupljali, ostajala bi u gnijezdu dok se patka, purica ili guska ne bi rasjele, pa bi se nakon određenog vremena iz njih izlegli mladunci. Kvočka bi ih izvela na dvorište i tamo bi se nastavljao obiteljski život. Jaja od kokošaka, koliko se sjećam, bilo je u povelikom broju, majka i starija sestra svakodnevno bi ih skupljale i odlagale u jednu pletenu košaru. Subotom bi se prodala u obližnjoj trgovinskoj radnji. Upravo jaja, uz mlijeko koje bi se svakodnevno prodavalo kod kuće, osiguravala su stalni prihod, koji se koristio za kupovinu kućnih potrepština. Majka je vodila brigu i o obnovi kokošjeg jata u dvorištu. Kako bi se koja kokoška raskvocala majka bi ju nasađivala u već pripremljeno gnijezdo na 13 do 17 jaja. Pilići bi se izlegli za tri tjedna. Ne znam jesu li se kokoške u to vrijeme ranije raskvocavale, ili su zime dulje trajale, jedino se sjećam da smo nerijetko prvo-izležene piliće s kvočkom držali u košaru punom slame, pod krevetom u pridnjoj sobi. Dešavalo se i da majka pokupi izležene piliće iz dva do tri gnijezda, s njima u košar stavi jednu kvočku i dok malo ne porastu i blago opernate, drži ih pod krevetom u pridnjoj sobi. Neugodni mirisi bi se brzo počeli širiti iz košara, ali majka je bila nemilosrdna, koliko puta nam je znala reći, pa da, sad vam smrdi, a kad bude na valjuščiće, mirisat će vam! Htjeli-ne htjeli, morali smo to pretrpjeti, a kad bi pilići bili stari oko mjesec dana, pustila bi ih skupa s kvočkom na dvorište. Na taj način bi se, kontroliranim leženjem, za narednu sezonu formiralo novo kokošje jato«, opisao je tada jednu od svojih obiteljskih crtica Antun Šokac. Dodao bih, za djecu su kvočke bile i opasne. Itekako su znale uporabiti oštar kljun ukoliko bi netko htio uzeti i pomaziti pile. Stari ljudi kažu da je nekada bilo slučajeva i da poneko dijete čak ostane bez oka. Danas se pilići najčešće legu u inkubatorima. Nema više kvočaka u košaru ispod kreveta u pridnjoj sobi. Doduše, nema ni puno kuća u kojima je sačuvana pridnja soba. A mlado, pravo domaće pile na valjuščiće s novim, mladim graškom, uzgojenim u vlastitom povrtnjaku, sve je rjeđe na trpezama čak i u ruralnim sredinama. Poput ovakovih fotografija i po koje pričice uz njih, ostaju svjedočiti o davno prohujalim vremenima, ostalih jedino u sjećanjima baka i djedova.
Ivan Andrašić