Kazalište Dobrica Milutinović u Srijemskoj Mitrovici ustanovljeno je poslije Drugog svjetskog rata i jedino je profesionalno kazalište u Srijemu. Prema povijesnim podacima, prvi poznati trag amaterskog kazališnog života u Srijemu zabilježen je 1842. godine, a kazališni život u gradu razvijao se prije svega zahvaljujući utjecaju Srpskog narodnog pozorišta iz Novog Sada, koje je u ovom gradu prvi put gostovalo 1864. godine. Na kazališni život u Srijemskoj Mitrovici utjecala su i druga kazališta, kao što je recimo kazalište iz Osijeka. Tijekom 1866. godine nastala su pjevačka, kazališna, sportska udruženja, stvoreno je amatersko kazalište, čiji je rad bio baziran na jedinstvu srpskih i hrvatskih amatera. Vlastitim zalaganjem i uz pomoć društvenih ustanova 1984. godine svečano je obnovljena zgrada kazališta, a 1989. godine kazalište u Srijemskoj Mitrovici dobija profesionalni status. Svih proteklih godina do danas rad kazališta se odvija ujednačenim kontinuitetom i često je domaćin mnogim čuvenim imenima domaćeg glumišta, ali i glumačkih ansambala iz regije. Prije četiri godine kazalište u Srijemskoj Mitrovici je obilježilo 70 godina postojanja, a na akademiji su tada sudjelovali gotovo svi mitrovački glumci, kako starije tako i novije generacije. Na čelu mitrovačkog kazališta je od kolovoza 2012. profesionalna akademska glumica Jelena Janković iz Srijemske Mitrovice. Na sceni mitrovačkog kazališta publika sve češće ima priliku pogledati kako premijere tako i brojne gostujuće predstave, ali i druga kulturno-umjetnička dešavanja. Bogatim repertoarom kazalište u Srijemskoj Mitrovici opravdava svoje postojanje pred građanima i svojom vjernom publikom.
Kada i kako ste se odlučili da Vaše životno opredjeljenje bude gluma?
»Reci nešto o sebi« ili »Napiši nešto o sebi« za mene je oduvijek bilo jedno od najtežih pitanja. Rođena sam u Srijemskoj Mitrovici. Nakon završetka mitrovačke Gimnazije završila sam Akademiju lepih umetnosti u Beogradu. Sve ostalo o meni je i samoj meni neodgonetnuto. Život je putovanje u kojem se i mijenjamo i učimo. A čini mi se da je moja ljubav prema kazalištu postojala oduvijek.
Na čelu kazališta u Srijemskoj Mitrovici ste od 2012. Unatoč lošem vremenu za kulturu, a samim tim i za kazalište, Kazalište u Srijemskoj Mitrovici živi, a mitrovačka publika ima priliku uživati u brojnim premijerama, ali i drugim gostujućim predstavama. Kako uspijevate u tome?
Kad imate odgovarajući koncept, podršku Općine i sjajnu kazališnu publiku, onda to može tako izgledati, a Mitrovica ima profiliranu i obrazovanu kazališnu publiku.
Svoju prvu kazališnu diplomsku predstavu odigrali ste na sceni Hrvatskog doma. Je li to bio prvi Vaš susret s mitrovačkom publikom i kakva su Vam bila daljnja iskustva?
Moja diplomska predstava U potpisu Virginia Woolf  je, pored ostalog, odigrana i u Hrvatskom domu. Prije Akademije amaterski sam se bavila glumom u Kazalištu Dobrica Milutinović. Prije toga godinama sam bila polaznica recitatorskog studija Kaliopa, tako da izvođenje diplomske predstave nije bio moj prvi susret s mitrovačkom publikom. Kao što rekoh, Mitrovica ima sjajnu kazališnu publiku, u to sam se imala prilike uvjeriti i kao glumica i kao ravnateljica kazališta.
Osim Vas u Kazalištu je zaposlen još jedan školovani glumac, Vladimir Balašćak. Zajedno s njim odigrali ste predstavu Raskol Rodiona Romanoviča na Međunarodnom festivalu Čovek u Ruskoj Federaciji. Smatrate li to Vašim najvećim uspjehom?
Gostovali smo u Rusiji nekoliko puta s tom predstavom. Igranje u Rusiji je svakako veliko profesionalno iskustvo. Njihov odnos prema kazalištu, umjetnosti, kulturi uopće je vrijedan divljenja. Bila je to velika čast.
U kojoj mjeri kazališna predstava može reflektirati identitet cjelokupnog društva? Prepoznaje li to publika?
U velikoj mjeri kazalište identificira društvo i sadašnji trenutak. Gledatelju je to potrebno, to je u našoj biti, jer su kazališta važna mjesta povijesti čovjekovog iskustva. 
Kako ocjenjujete položaj kulture danas u odnosu na vrijeme kada ste se počeli profesionalno baviti glumom?
Bilo kako bilo, bez kulture nije moguće živjeti. Sva zakidanja na kulturi vraćaju se kao bumerang. Svako vrijeme ima svoje vrline i mane, a ovo je naše vrijeme u kojem imamo zadatak dati najbolji dio sebe.
Kako doživljavate kazališnu scenu i što za Vas ona predstavlja?
Kazalište je susret kreativnih ljudi i rekla bih na neki način sličnih ljudi. Kazališta brišu sve različitosti i sve granice. Predstava iz neke zemlje je divan ambasador tog društva. Mi kazališni ljudi dosta dobro se razumijemo, bez obzira na geografske udaljenosti.
Za kazalište se kaže da nadživljuje sve, da prkosi prostoru i vremenu i da ruši sve granice. Dijelite li to mišljenje kao i mišljenje da kultura ruši sve granice?
Imamo odličnu suradnju s kazalištima u zemlji i regiji, čak i s nekim kazalištima iz daleka. Kao što rekoh, ljudi iz kazališta se dobro razumiju.
I na kraju, gdje je po Vašem mišljenju kazalište danas? Cijeni li se dovoljno kultura danas?
 Kazališta su uvijek u centru svijeta. Kad je riječ o kazalištu, ono oduvijek ima apsolutnu dominaciju, od nekih pravremena, pa do danas, a tako će biti i u budućnosti. Mijenjali su se izrazi i mijenjat će se, ali teatar će uvijek ostati neprocjenjivo važno mjesto za čovjeka. Priče o ulaganjima i sredstvima su neke druge priče.
S. D.