S vremena na vrijeme, a često je povod isti, čovjeka ugodno iznenadi vijest koju pročita u medijima. U kategoriju takvih vijesti svakako spadaju podaci o broju posjetitelja, nakladnika, pa čak i prodanih naslova na beogradskom Sajmu knjiga ili jednostavno činjenica da je na zagrebački Interliber ulaz besplatan. Ugodna je bila i slika koju je doljepotpisani osobno doživio prije tridesetak godina kada je u srcu Plzeňa po vrelini ranog poslijepodneva vidio poduži red ljudi kako strpljivo čeka ispred neke prodavaonice. »Kruh, meso, deterdžent?«, bilo je prvo što mu je palo na pamet. Neeee, pa Česi ni u to doba, osim u ljudskim slobodama, ni u čemu nisu oskudijevali. Ljudi koji su stajali u redu, strpljivo i u tišini, čekali su da se knjižara otvori!
Vijest koju je prije nešto više od tjedan dana objavio portal gradsubotica.co.rs svakako spada u kategoriju gorenavedenih, jer se iza prigodnog lokalpatriotskog samohvalisavog naslova »Subotičani vole da čitaju« ipak nalaze bar dva podatka koji na prvu razgaljuju srce i jedan koji to ne čini. Razgaljuje srce podatak da subotička Gradska knjižnica ima oko šest tisuća članova, a još više onaj da se po ovoj vrelini ljudi »sklanjaju« upravo među knjige, tražeći među njima naslov koji će ih i svojim duhom najviše osvježiti. Ono što, međutim, navodi na razmišljanje su riječi u istom tekstu da je među oko šest tisuća članova Gradske knjižnice najviše njih u dobi između 40 i 60 godina, dakle riječ je o populaciji s već izgrađenim čitateljskim navikama, pri tomu još i »u silaznoj dobi«.
Zadubimo li se malo više u ovaj kratki, laki i »za ovo doba godine« uobičajeni tekst, još dvije činjenice početno zadovoljstvo spuštaju na razinu promišljanja, a obje se (to je često kada je riječ o brojkama) tiču statistike.
Ako i u najcrnjim prognozama prihvatimo da Subotica (prije svega zbog iseljavanja) nije spala na brojku ispod 90.000 stanovnika, opet brojka od 6.000 članova Gradske knjižnice nije ni deset posto ukupne populacije u gradu, što... se može promatrati i kao polupuna, odnosno poluprazna čaša. Ako od tih šest tisuća članova uzmemo da je bar trećina (a vjerojatno i više) njih iz kategorije osnovnih i srednjih škola i fakulteta, onda se taj postotak dodatno smanjuje i početno zadovoljstvo pretvara u njegovu suprotnost.
Ali... kako je ovo, što je davno patentirao neki neinventivni kolega, »sezona kiselih krastavaca« ozbiljnije analize na temu tko, što i koliko čita ostavimo urednicima rubrika kulture. Do tada, zadovoljimo se i time da ljudi jednostavno žele čitati.
Z. R.