Gorio je Sombor početkom ovog tjedna na plus trideset i nešto. A klima uređaji se nisu gasili, pa se struja trošila kao u vrijeme božićnih i novogodišnjih praznika. Ideja mi je bila da one koji nam isporučuju (prijeko potrebnu) struju priupitam koliko se to zbog pojačanog rada klima uređaja troši kilovata i koliko je to više od neke prosječne ljetne potrošnje? Ali tek što sam to zamislila već sam od te ideje i odustala. Ne zato što taj podatak ne bi bio zanimljiv za ilustraciju kako bez komfora ne možemo izdržati ni dan-dva vrela ljetna dana već prosto zato što za dobiti taj podatak nije dovoljno okrenuti telefon lokalnog distributera električne energije, već se za to treba dopisivati s glasnogovornicima državnog sustava. I prije će u Sombor stići zahlađenje nego golub pismonoša iz Beograda, pa je onda i priča o klima uređajima koji rade do pregrijavanja bespredmetna.
Onda mi se učinilo kako bi bilo zgodno vidjeti kako teče akcija podnošenja zahtjeva za poticaje za osiguranje poljoprivredne proizvodnje. Računam, zahtjevi se podnose do polovice studenog, pa i ako budem čekala nekoliko dana neće priča izgubiti na aktualnosti. Računam, i tema nije problematična, čak afirmativna pa neće biti problem dobiti sugovornika u Somboru koji će imati suglasnost da u razgovoru (oči u oči) izdeklamuje koliko su poljoprivrednici zainteresirani za osiguranje svoje proizvodnje, koje vrste proizvodnje se najčešće osiguravaju i s koliko ih država časti kroz poticaje. Ali ne ide. Odmah mi je stavljeno do znanja da na sugovornika oči u oči ne računam. Što ja tu imam ispitivati nekog lokalnog rukovodioca? Tko zna što bi on tu još isprovociran kojekakvim pitanjima mogao reći? Nema toga. Već samo pismeno, direktno iz Ministarstva financija (kada golub pismonoša stigne i ako stigne). Svidjelo se to meni ili ne.
Tako je bilo i kod monoštorskog mosta. Nema se tu što pričati na lokalu. Zna se tko i kako daje odgovore zašto kasne radovi i kada će posao koji stoji mjesecima biti nastavljen.
Jeste, tko mi je kriv kada pamtim vremena u kojima je dovoljno bilo otići (ili okrenuti telefon) do nekog u lokalnoj vlasti, u nekom poduzeću, ustanovi i pitati i saznati sve ono što bi moglo zanimati one zbog kojih ova naša novinarska profesija i postoji. 
Z. V.