Ovih dana suočeni smo s još jednim urušavanjem kulturnog identiteta Subotice. Poslije 111 (i slovima: sto jedanaest) godina postojanja Subotičkoj filharmoniji prijeti definitivni odlazak u prošlost – nalazi se pred gašenjem! Uzrok? Nema nikakvu financijsku potporu nadležnih za kulturni život grada.
Subotička filharmonija osnovana je 1908. godine zahvaljujući kompozitoru Ernőu Lányiju. Svoj prvi koncert održala je 12. veljače iste godine. A koji je bio prvi, najstariji orkestar te vrste na teritoriju nekadašnje Jugoslavije? Nije Beogradska, niti Zagrebačka ili Ljubljanska, već – Subotička filharmonija. A da je tijekom svog postojanja bila itekako respektabilna, ukazuje činjenica da su s njom nastupale i takve veličine kao što su Pablo Casals, Béla Bartók, Gertruda Munitić, Miroslav Čangalović, Jovan Kolundžija, Dragana del Monako, a i »naše gore listovi« Rita Kinka i Félix Lajkó – da spomenem samo neke svjetski poznatije, jer bi nabrajanje brojnih drugih prvoklasnih muzičkih umjetnika, bilo instrumentalnih solista ili opernih pjevača kao i zborova, zahtijevalo poduže nabrajanje.
Subotička filharmonija je više od jednog stoljeća predstavljala jedan od kulturnih identiteta grada i to nitko i da hoće ne može osporiti. Nije svaki grad imao niti ima svoju filharmoniju! Ona predstavlja jedan segment sveukupne kulture nekog grada, ukazuje na visoki nivo glazbene kulture i obrazovanja jedne sredine. Brojni su razni muzički kvarteti, kvinteti, okteti – ali filharmonija je takoreći »šlag na torti«! Ponos svakog grada koji se ljubomorno čuva i njeguje!
Što je uzrok nestajanja naše filharmonije? Klasično stupidno i primitivno obrazloženje je nedostatak financijskih sredstava. Međutim, to nije istina. Radi se o namjernom i nasilnom rasformiranju kulturnog naslijeđa grada. Od kada su uvedeni principi financiranja tzv. projekata u kulturi – ma što to značilo – postoje idealni uvjeti za to. Primjera radi, 2017. godine Subotička filharmonija konkurirala je za »projekt« pod radnim nazivom Beethovenijada i dobila 90.000 (slovima: devedeset tisuća) dinara, cca 760 eura (sic!)! Ovako širokogrudnu financijsku podršku mogli su odobriti samo oni likovi iz gradske uprave zaduženi za kulturu kojima je omiljeni pisac Tolstojevski, najdraži slikari Trubens, Krembrant i Pticijan, a misle da je filharmonija jedna vrsta harmoničnog fila. 
Prijeđimo na 2019. godinu. Grad Subotica je preko lokalne turističke organizacije raspisalo javni poziv pod nazivom – pazi sad – »Umetnički nastup Nataše Bekvalac povodom proslave grada Subotice u cilju promocije turističke ponude destinacije Subotica – Palić« i naravno, odobreno je 792.000 (slovima: sedamsto devedeset dvije tisuće) dinara, cca 6.750 eura. Prema tome, 8,8 Beethovena jednako je jedna Nataša Bekvalac. Nadalje, za ovu godinu iz proračuna grada podržat će se 37 projekata iz područja glazbe u ukupnom iznosu od 6.325.000 dinara i naravno da su, kao i u velikoj većini projekata u kulturi, oni s nacionalnim i zavičajnim predznakom, što nije iznenađujuće, jer nacionalna vijeća podržavaju kulturne (?) sadržaje svojih zajednica, ali često samo ako se odnose na etno i folklorne sadržaje.
Trenutno vladajući – vlasnici naše sadašnjosti, budućnosti i ispravljači prošlosti – shvatili su da se neprijatelj – u ovom slučaju građanska kultura i tradicija – ne pobjeđuje oružjem već nametanjem svojih vrijednosti. A filharmoniju nisu oni osnovali, što će im? Niti filharmonija ima nacionalni niti zavičajni predznak. Ona je kulturna institucija kao što su kazalište ili knjižnica u izvornom epistemološkom značenju i smislu tih riječi, a tko se iole susreo s klasičnom muzikom zna da njeno postojanje nije »projekt«. Spasimo je od nestajanja, jer kajat ćemo se kad-tad!
A. Dunđerski