Ljudi su se davno-davno opredijelili za sjedelački život, to jest da žive u zajednici i u stambenim jedinicama koje obično nazivamo kuća ili dom. Manji skup ovakvih domova zovemo zaselak, selo ili skupni salaši, veći skup dobio je ime varošica ili varoš, a danas vidimo i novi tip kolektivnog stanovanja (s nekoliko milijuna stanovnika) koje obično nazivamo megapolisima. Za nas, koji smo odrasli u gradu u kojemu svakodnevno možemo vidjeti toranj Gradske kuće, ovakve megastrukture su prosto nezamislive. 
Neki drugi, koji nisu odrasli u sjeni tornja, prije desetak godina na javnoj raspravi o urbanističkom rješenju centra grada, govorili su da Subotica (to jest njen centar) u budućnosti treba izgledati kao New York u malom. Nažalost, zasad je ovakvo rješenje važeće. No, da se mi vratimo do nastanka naselja. Sjedelački život je omogućio prije svega: gajenje žitarica i stočarstvo. Uspješna žetva uvijek se proslavljala na neki način (razlog pravi da se nešto i popije; kažem ja u šali). U našim krajevima negdje u srednjem vijeku nastao je običaj da se feudalnom vlasniku kao dar odnese vijenac ispleten od žita, nakon čega ih je »gazda« častio, a svetkovina se završavala plesom. Bez obzira na etničku pripadnost, ovaj običaj se održavao u cijelom Karpatskom bazenu. Danas u našim krajevima već nema feudalizma ni feudalaca (zovu se recimo tajkuni), njih je smijenio kapitalizam (s malim intermecom zvani »soc-realizam«), u primarnom sektoru, gdje spada i poljoprivreda u kojoj djelatnosti radi sve manje ljudi, grdosije su to od strojeva u čijim klimatiziranim kabinama sjedi jedan čovjek koji za pola dana završava posao, recimo žetvu; s desetine hektara kao što je nekad ručno radio radnik jedno cijelo manje selo ili »žetelačke bande«, zapravo udruženi agrarni radnici bez-zemljaši. O ostalim poslovima da ne pričam, koje treba odraditi da bi se na koncu dobio »svakodnevni kruh« koji je opći simbol za hranu. Svakom je poznata krilatica da narodu trebaju »kruh i igre« kao npr. nogomet; iz ovog razloga gradit će se nov »nacionalni nogometni stadion«, naravno u Beogradu.

Kako dobiti dobar kruh?

Ne spadam u onu vrstu ljudi koji i juhu jedu s kruhom. Stručnjaci za ishranu kažu da treba jesti raznovrsnu hranu, među ostalima i žitarice i ja se s tim slažem; ali recite mi gdje se može nabaviti kvalitetan raženi kruh, koji ja jako volim!? Istina, danas se u prodavaonicama ili kod pekara mogu kupiti raznovrsni proizvodi od žita, ali rijetko se dobije kvalitetan kruh. Recimo, često kupujem rezani polubijeli kruh, koji je upakiran u najlonsku ambalažu i ima dobar okus, jedan ili dva dana i onda se upljesnivi i može se baciti. Ako ovakav kruh izvadim i umotam u jedan ubrus, kako se to nekad radilo, onda se jednostavno isuši. Dan danas mi je žao da nisam od mog djeda pekara vikendima, kada sam bio kod njega, samo vizualno (gledajući ga u radu),  naučio kako se peče kruh-cipovka koja je, umotana u ubrus i stajala u pletenoj košari za kruh, tjedan dana bila svježa i ukusna. Neki kojima ovo pričam, kažu mi da današnje žito nije ono što je nekad bilo, da su iz brašna izvučeni neki vrijedni sastojci itd. Onda ja kažem – od kakvog brašna prave kruh u susjednoj Mađarskoj, kada je kruh koji mogu danas kupiti iste takve kvalitete kakav je bio prije šezdeset godina kada sam prvi put bio u susjedstvu, gdje je zakonom propisana kvaliteta kruha. Sedamdesete godine prošlog stoljeća bili smo na studijskom putu u Danskoj. Moram priznati tako raznoraznih pekarskih proizvoda nigdje nisam jeo. Izgleda da su samo naši pekari zaboravili kako se pravi kruh?! Pada mi na pamet, služeći se sjećanjem i naravno sakupljenim receptima, sam da počnem peći kruh, no zasad sam ipak suviše lenj, pogotovo u ovim vrućinama.

Slavlje novog kruha

Sjećam se »pionirskog doba« Dužijance, kada su u centru grada bili postavljene velike šatre s drvenim klupama i stolovima, svirala je živa muzika i ljudi su slavili uz piće i jelo. Za moje pojmove, to je bila prava proslava završetka žetve. Poslije tragične nesreće s raketama, ovaj običaj je nestao i govori se da ljudi ne trebaju javno piti u centru grada. Kada građani i građanke sjede ispred kafića i piju, to nije »javno pijančenje«!? Cijeli Oktoberfest u Münchenu je  javno i masovno opijanje na svim trgovima. Po svemu sudeći, mi Subotičani smo veći puritanci nego Nijemci ili ostali narodi. Recimo, zašto se u okviru Dužijance ne organizira i »pekarski sajam« na kojem bi pekari nudili svoje proizvode, ali prije svega kruh, uz to vino u čašicama i sir u kockama, jer tako se najbolje osjeti okus, kao što sam to vidio u Grazu prije mnogo godina. Možda bi na ovakvom sajmu i pekari bili motivirani da ispeku što bolji kruh. Čini mi se, usprkos svetkovini, da smo izgubili nekadašnje poštovanje prema žitu, ali i pekarskim proizvodima. Možda i zato što je nekada moćna Fidelinka postala ogranak jedne beogradske tvrtke, a i propisi su nekako nedorečeni, jer određuje se samo minimalna cijena kruha, a ne i kvaliteta.