Proslavili su somborski bunjevački Hrvati i samo Bunjevci Dužionicu. Ovi prvi 85. Dužionicu, jer baštine tradiciju od 1935. godine kada je Dužionica prvi puta javno proslavljena u Somboru. Za ove druge ovo je 18. Dužionica, ali će se pozvati na 1921. godinu kada je osnovano Bunjevačko kolo u okviru kojeg je te godine proslavljen i završetak žetve. Za one neupućene u podjelu na bunjevačke Hrvate i samo Bunjevce somborska proslava Dužionice u najmanju ruku je zbunjujuća. Dvije povorke sudionika Dužionice, dva bandaša i dvije bandašice, dva kruha, a jedna te ista nošnja, jedan te isti običaj, jedna sveta misa. I sve to u isto vrijeme i na istom mjestu. I tako već 18 godina. I, bez želje da se miješa u prijepor bunjevačkih Hrvata i samo Bunjevaca, gradska vlast u Somboru jednako gleda i na jednu i na drugu proslavu. Jedan te isti prijem organizira se za obje Dužionice, čelni čovijek grada sasluša obraćanje obje bandašice i primi dva posvećena kruha. A tko će prvi pročitati govor i predati kruh stvar je dogovora organizatora somborskih dužionica, koji poštuju sporazum da se redoslijed mijenja svake godine. Načela ravnopravnosti drže se oni iz gradske vlasti i kada je riječ o materijalnoj potpori, pa su i ove godine i jednima i drugima »razrezali« isti iznos potpore od 250.000 dinara.
Svoju Dužionicu, ili Dužijancu, kako je zovu u Lemešu, proslavili su i tamošnji bunjevački Hrvati. Tjedan dana prije somborske Dužionice. A tjedan dana poslije to isto u Lemešu su učinili samo Bunjevci. I tako Sombor i Lemeš praktički imaju četiri dužionice ili dužijance. Dvije bunjevačko-hrvatske i dvije bunjevačko-bunjevačke.
Z. V.
P. S. Ono što se u Somboru promijenilo jest da sve te godine pjesma Rajska djevo, kraljice Hrvata, koja se pjeva na kraju svečane mise, više nije razog da samo Bunjevci izlaze iz crkve i prije kraja svete mise. A dešavalo se nekih prijašnjih godina na dužionicama i to.
