U turskoj produkciji godine 2012. snimljen je povijesni film kratkog naziva: Fetih 1453 koji je postigao veliki uspjeh među turskim (i muslimanskim) gledateljima. O čemu se radi? Riječ fetih znači osvajanje; a tema filma je povijesno značajno osvajanje Konstantinapolja (danas Istanbul), centra Bizantinskog carstva, od strane sultana Mehmeda II. 1453. godine. Pala mi je na pamet (u slučaju dobre volje) da bismo u hrvatsko-mađarsko-srpskoj koprodukciji mogli i mi snimiti povijesni film Obrana 1456, koji bi sigurno izazvao oduševljenje među kršćanskim gledateljima, naročito na balkanskim prostorima. Tema filma bi bila kako su hrvatsko-ugarska kraljevina i srpska despotovina zajedničkim snagama obranile Beograd 1456. godine, prije točno 563 godine. Iz vijesti sam saznao da je prošle godine u Mađarskoj najavljeno snimanje filma o pobjedi kod Nándorfehérvára (srednjovjekovni naziv za Beograd, doslovce znači: Bugarski Beograd; na nekim onovremenskim kartama nazivan je i Grčki Beograd). Ideja o ovom filmu je propala zbog neslaganja između redatelja i producenta, tako da je moja o filmu i dalje aktualna.

Zašto zvone zvona u podne?

U proljeće 1456. godine Mehmed II., ohrabren osvajanjem Konstantinapolja, dosta samouvjereno je krenuo osvojiti »kapiju Ugarske«, Beograd. Opsada je počela 4. srpnja kada je za tadašnje prilike moćna turska artiljerija (300 topova, topništvo su činili kršćani) počela sustavno rušiti zidove Gornjeg grada. Očekivao je da zastarjeli zidovi (visoki i tanki) neće moći dugo odoljeti moćnim topovima, koji su mu donijeli pobjedu kod glavnog grada Bizantije. Na vijest o namjeri Turaka, tadašnji novi papa Kallixtus III. je proglasio Križarski rat i ovlastio Ivana Kapistrana da odmah krene u vrbovanje križara za obranu Beograda. Ujedno je naredio da se za duše budućih ratnika zvoni u podne. Kapistran je vrbovao križare uglavnom u Srijemu. Tadašnji maloljetni hrvatsko-ugarski kralj je potpao pod utjecaj rivalskih grupa baruna, koji uopće nisu željeli pomoći glavnom kapetanu Ugarske Jánosu Hunyadiju (kod Srba poznat kao Janko Sibinjanin). Hunyadi je o svom trošku opremio vojsku od 10.000 ratnika, jedino mu se pridružio Mačvanski ban János Kórógyi, koji je u istočnoj Slavoniji i Srijemu vrbovao profesionalne vojnike. Turci su kod Zemuna na Dunavu napravili brodovima blokadu riječnog pristupa Beogradu. Hunyadijevi brodovi su, potpomognuti srpskim šajkama, u krvavoj borbi razbili blokadu i braniteljima pod vodstvom Hunyadijevog šogora Mihálya Szilágyija su dopremili pomoć u ljudstvu i hrani, a sam Hunyadi je preuzeo komandu obrane. Križarima je naredio da ostanu na lijevoj obali Save. Turski sultan je procijenio da su zidovi dovoljno srušeni i 21. srpnja naredio je opći juriš na branitelje. Borbe su trajale cijeli dan i do početka noći, kada je Mehmed II. povukao svoje vojnike da se odmore. Sutradan, vidjevši ishod borbe, usprkos naredbi, križari i Kapistran su počeli brodovima prelaziti Savu i sukobljavati se s turskim konjanicima. Protiv njih je Sultan poslao svoje najelitnije konjanike, kojima se križari nisu mogli suprostaviti. Hunyadi je vidio da su topovi ostali nebranjeni i sa svojom oklopnom konjicom munjevito je zauzeo topovske rovove, i iz istih je počeo granatirati turski tabor, odbijajući protunapade. Na koncu Mehmed II. je uvidio poraz, počeo se povlačiti iz opsade prema Srbiji. Kad je papa čuo vijest o velikoj pobjedi, naredio je da u svim katoličkim crkvama treba zvoniti u podne, u čast ovog trijumfa. Hunyadi i Kapistran su oboljeli od kuge koja je harala među Turcima. Prvi je umro u Zemunu, nekoliko mjeseci kasnije Kapistran u Iloku, gdje je i sahranjen. Njegov grob je postao mjesto hodočašća, jer su grobu pripisivane čudesne, iscjeljiteljske moći. Ta čuda su opisana u dvije knjige zapisnika koje su poslužile da se Ivan Kapistran (mnogo kasnije) proglasi za sveca. Mir Hrvatsko-ugarske kraljevine i Europe s Otomanskim carstvom je osiguran za narednih 65 godina, a srpska despotovina Đurađa Brankovića je obnovljena.

Ipak se kreće?

Na 550-godišnjicu pobjedonosne, a za Srbiju i Europu značajne beogradske bitke, obrane kršćanstva (2006.), u Subotici je pokrenuta inicijativa od SVM-a da se Hunyadiju podigne spomenik, na kružnom toku na početku Somborskog puta, s obrazloženjem da je obitelj Hunjadi bila feudalni vlasnik grada (a ne lažni car Crni Jovan). Tadašnji koalicijski partner SVM-a na svim nivoima vlasti, Demokratska stranka, ovu inicijativu je odbijala (iz raznoraznih razloga) i na koncu je uspješno »sabotirala« (da ne zamaram čitatelje detaljima koji su čak i bizarni). Ne znam detalje (npr. inicijatori postavljanja spomenika), ali činjenica je da je na 563. godišnjicu bitke, uz prisustvo predsjednika Mađarske Jánosa Adera i Srbije Aleksandra Vučića, na obali Dunava, popraćeno vrlo korektnim govorima, zajednički otkriven spomenik Jánosu Hunyadiju, otprilike tamo gdje je bila blokada turskih brodova. Po mom znanju, u Zemunu je obnovljen kulturni spomenik kula Janka Sibinjanina, podignuta za milenijumski jubilej doseljavanja Mađara u Panoniju. Ako postoji želja, onda se i nakon 563 godine i kod nas može surađivati.