Ne želim biti »prorok u svojem zavičaju«. U Bereg odlazim vrlo rado i vrlo rijetko. Sve ostalo što bih mogao reći povodom toga bila bi isprazna isprika ili nostalgična patetika, a i jednoga i drugoga se u razmišljanju o rođenome selu trudim osloboditi. Trideset godina života u njemu, od 1977. do 2007., te narednih desetak godina »seoskoga turizma«, kako je rijetke povratke u zavičaj ispravno nazvao poznanik, vozač autobusa na liniji Sombor – Bereg, možda mi daje za pravo da pokušam neke bereške pojave osmotriti objektivnije no što bi to učinili oni koji u Beregu žive i dalje. Njima i ovoga puta izražavam osobito štovanje.
U spontanom razgovoru s Bereškinama i Berešcima vrlo je lako uhu naviklom na bereški šokački govor hrvatkoga jezika ustvrditi da se, uprošćeno ću to reći, šokački divani sve manje. Djeca, onih šezdesetak u bereškoj osnovnoj školi (rođenih od 2004. do 2011.), te onih dvadesetak sredjoškolaca (rođenih od 2001. do 2004) sve manje govore prepoznatljive i u odnosu na srpski standard upadljvo različite šokačke riči, a način gradnje rečenica im gotovo u potpunosti slijedi standard većinskoga jezika. Iza ova dva opća zapažanja kriju se brojne varijacije. U navedenoj skupini ima djece koja divanu šokački bolje nego pripadnici generacije mojih roditelja, a ima i onih u čijem se govoru ne daju prepoznati tragovi jezične baštine koja krasi Bereg već četiri stoljeća. Ima, naravno, djece koja su iz nacionalno homogenih brakova (i hrvatskih i srpskih), kao i one koja su iz nacionalno mješovitih brakova. Ima ih koja su redovito i aktivno uključena u djelovanje mjesne hrvatske udruge, a i one koja su za isto nezainteresirana. Ima djece koja potječu iz obitelji čiji su članovi vjernici katolici, a onda i svih vjerničkih varijanti, uključujući i one gdje nikakvog kontakta s katoličkom vjerničkom praksom nema. Ima ih, sa značajnim udjelom, koji pohađaju sate hrvatskoga jezika s elementima nacionalne kulture. No, nema među njima onih koji šokački izgovor ne čuju svakodnevno u svojem okruženju. Iz navedenih činjenica moguće je pretpostaviti i opredjeljenost za način svakodnevnoga govora.
Psiholingvisti ocjenjuju da svi gore navedeni čimbenici utječu na djecu prilikom odabira jezika koji govore. Složenija je situacija ukoliko postoje dvojezična ili višejezična okruženja. Šokački govor, u svojoj varijanti koja je, grubo rečeno, postojala u Beregu tijekom prošloga stoljeća, jeste dovoljno različit od srpskoga standarda da bi djetetu trebalo jasno opredjeljenje da ga svakodnevno rabi u vlastitoj sredini. No, ima i drugih zapažanja. Šokački se spontano gubi i kod starijih generacija, naročito kod roditelja spomenute dječje skupine. U situacijama u kojima sam očekivao da će se neki moji bereški sugovornici meni ili mojoj djeci obratiti na šokačkom, oni to, primjerice, nisu nikada učinili. U preispitivanju svojega iskustva idem i dalje, u razdoblje prije konca prošloga stoljeća. Tvrdim da je osjećaj za nacionalne vrijednosti roditelja današnje bereške djece, Hrvata, rođenih nakon 1985. godine, vrlo oslabio. Generacije koje su starije (dide, bake, stari i stare danjašnje bereške djece) na takav kompleksni skup opredjeljenosti današnjih roditelja više nemaju nikakoga utjecaja. Naravno, dobar broj roditelja današnje djece su iz nacionalno mješovitih brakova. Dodir sa starom kulturom divanjenja šokačkog u takvom okružju brzo, još u ranom djetinjstvu njihove djece, kada se uči jezik, prestaje. Bilo je nastavnoga osoblja koje se trudi ispraviti »lošu kulturu izgovora srpskog jezika« u bereškoj osnovnoj školi. Postoji među mladima jaka, srpski obojena, subkultura, naročito navijačka i glazbena. Oni roditelji koji rade u Somboru ili dalje od njega većinu vremena ne divanu šokački. Ponavljam, ovo nije empirijsko istraživanje, niti imam potrebu ikoga osuđivati. Neke od ovih činjenica već su, uostalom, objavljene i dobro poznate. Evo i jedne koja nije. U gradu Nürnbergu, u Bavarskoj, postoji mali kvart u kojemu živi puno obitelji bereških gastarbeitera, nazvan po tome Mali Bereg. Oni u nekim segmentima bolje čuvaju starovinski bereški govor nego njihovi bereški vršnjaci. Naravno, pogođeni su drugom vrstom jezične asimilacije.
Što se uopće može učiniti da se navedeno stanje popravi? Klasika! Divanite s dicom šokački, pripovidajte im pripovićke, sigrajte se sigroškama, pivajte pisme, nek dite iđe kod starog, stare, bake, dide i rodova koji divanu šokački, divanite o starovinskim stvarima. Vjerujem da vrijedi investirati u Bereg kao još uvijek postojeći, i samo jedan od nekoliko izvora govornika ovoga dijalekta hrvatskoga jezika u domicilnoj državi.     
Marko Tucakov