Na fotografiji je mladi bračni par Šokac, Bontini, a kasnije Žiškovi (ne zna se zašto i kada im je promijenjen nadimak), vjenčani prije nekoliko mjeseci, a snimljeni 1913. godine. Nevjesta Manda, rođena Brkin, Franjičina (1895. – 1970.) i njezin suprug Mata Šokac (1894. – 1974). Fotografirali su se u godini kada su uvelike pristizali arkoši (pozivi) za vojsku. Zveckalo se oružjem, tako reći Prvi svjetski rat je kucao na vrata, a kako nisu imali fotografiju s vjenčanja, odlučili su se snimiti za uspomenu čim je bio dostupan fotograf. Snimljeni su u vjenčanom ruhu, osim što mlada nema na kapici obavezan šlajer (veo). U Sonti se veo poslije prvoga vjenčanja nikada više nije stavljao, makar se možda žena kasnije udavala ako joj je suprug umro ili poginuo.
Manda je bila iz imućne obitelji, kao što je bio i njezin suprug. Bili su pobožni, vrijedni i skromni. Matin otac je bio jedan od osnivača Trećega reda u Sonti koji se održao do današnjih dana.
Kada se djevojka u to vrijeme udala, preuzela je na sebe ogroman obiteljski teret. Nova snaha u kući je značila olakšanje poslova prethodnoj snahi. Ona je bila ta koja je u kući prva ustajala i posljednja lijegala. Čim je ustala, hvatala se lampoša (petrolejke) da krpom očisti stakleni cilindar. Potom je izlazila na ulicu da počisti ispred prozora svoje i susjednih kuća, a jedno vrijeme je bilo u modi da nova mlada mete sokak od ćoša do ćoša. Kad se vrati s ulice, ako primijeti da su svekar i svekrva budni, prilazila bi njihovoj postelji i svekru ljubila ruku. Pitanje o higijeni svekrovih ruku se nije postavljalo. U kuhinji je nova snaha bila zadužena za dobavljanje vode iz kopanoga bunara kojom se služilo cijelo domaćinstvo. Kad god bi nestalo vode, ona je bila ta koja je trebala prva primijetiti. Stoga su majke upućivale svoje kaparisane (zaručene) kćeri: »Više put pridi sudu sa vodom makar i nisi žedna da vidiš ima li vode, pa ako nema, oma donesi sa bunara«. Sve poslove je morala znati, tj. došla je u mladoženjinu kuću svemu naučena u svojoj roditeljskoj kući. U svakom poslu je bila prva koja ga se hvatala, a i najteži dio ona je nosila. U polju na njivi motiku, vile ili grablje posljednja je ostavljala. Na doručak, ručak i večeru je također posljednja sjedala. Tijekom objedovanja je ustajala da svakoga usluži namirnicom koja je nedostajala. Na njivu su se nekada nosile platnene vrećice sa soljom i sitnom mljevenom paprikom. Neke mlade su držale u rukama ove namirnice i primicale onima kojima je bilo potrebno, sve dotle dok svekrva ili svekar ne bi rekli da ne mora više držati nego da i ona jede. Život mladih žena je bio mukotrpan.
I pored toga, snaje su preživjele kao i Manda s fotografije. Ona i njezin suprug su bili rado viđeni i poštivani u društvu. Imali su šestero djece od kojih je dvoje umrlo u vrlo ranoj mladenačkoj dobi. Njih dvoje su umrli u starosti.
Na gornjoj polovici poleđine ove fotografije jedva vidljivo se naziru imena i prezimena lica s fotografije kao i godina nastanka. Na donjoj polovici poleđine fotograf je ostavio svoj trag. Poleđina je oslikana cvijećem i raspjevanom ptičicom. Ispod cvijeća piše: »Hauk Ferencz, Fényképeszéti (fotokemijski), Muterme (moj studio), Apatin, Templom utcza (Crkvena ulica) 1124/a«.                                                                                                            
Ruža Silađev